Kad pričam ljudima svoje doživljaje iz života primjećujem često na njihovim licima izraze sumnje, kao da ne vjeruju da mi se moglo dogoditi toliko stvari i na takav neobičan način. Ok, možda je tu krivica i na mom načinu pripovijedanja tih događaja, jer se ljudi teško suočavaju s činjenicom da netko o zlostavljanju i teškim temama, priča sa smirenošću i s dozom humora. Samo da znate – to je jedini način na koji se može pričati o tim temama a da ne poželiš prerezati si žile.
Sad ću vam ispričati događaje od jučer i neće me iznenaditi ako netko od vas zavrti glavom i pomisli da je sve ovo zafrkancija. Uvjeravam vas da nije.
Pošto sam ja iznimno optimistična osoba, s uvijek pozitivnim stavom prema svemu, zadao sam si izazov da izdržim četrdeset dana bez stresa. Znači bez izljeva bijesa, svađanja, živciranja i svega što stres izaziva. I upravo stoga što sam ja jako rijetko pod stresom, dao sam si za pravo kako to neće biti veliko odricanje, jer kako da se odrekneš nečega što nemaš. Naravno, bio sam u zabludi.
Jer kad doneseš jednu takvu odluku svemir te testira na najteži način. Nema načina da izbjegneš testiranja, možeš samo ustrajati ili priznati poraz.
Jutro na poslu kao stvoreno za prvu kušnju moje odlučnosti. Mrzovoljni kupci i maglovito prohladno vrijeme idealni sastojci za stres ali nisam se dao. Na svaku provokaciju ili zajedljiv komentar odgovorio sam sa smiješkom. I tako narednih šest sati.
Približavao se kraj radnog vremena i tad se pojavio on. Stariji gospodin. Kupio cigarete i pive i pružio mi novčanicu od 200 kn. Ono što on nije znao jest da mi je zapravo dao 400 kn, jer su se dvije novčanice slijepile jedna za drugu. Nije to primijetio ali jesam ja.
Za trenutak (4 do 5 sekundi) sam pomislio da ne kažem ništa. Da, pomislio sam to jer nisam svetac. Misao se pojavila ali i nestala. Odmah sam pružio drugih 200 kn gospodinu rekavši mu da mi je dao previše. Gospodin je bio na rubu infarkta shvativši da je skoro ostao bez keša (ali se nije zahvalio). Ja naravno uredno vratim ostatak keša i posvetim se drugoj mušteriji koja je čekala na svoj red.
Osjećao sam se super jer sam odolio kušnji i učinio ispravnu stvar. Taj drugi lik kupio je cigare i dao mi 100 kn. I tu sad dolazi do katastrofe. Dok sam brojao ostatak koji moram vratiti liku zazvoni mi mobitel. Javljajući se nisam opazio da je novčanica od 100 kn pala na pod. Ono što sam ja vidio bila je novčanica od 200 kn koju mi je dao lik od prije.
I tako ja vratim liku umjesto 54 kn – 154 kn!
Mislite da mi je lik vratio 100 kn? Naravno da nije. Zašto bi? Nije budala da vrati. Tko mi je kriv kad ne pazim.
U dotičnom trenutku ja nisam znao da sam mu dao 100 kn više jer sam pričao na mobitel, no na kraju smjene postalo mi je jasno da imam manjak u kasi.
Moja je reakcija bila na rubu nevjerice. Učinio sam dobro djelo i vratio liku 200 kn koje sam mogao bez problema zadržati, i za nagradu sam „popušio“ 100 kn iz vlastitog džepa. Koja je tu poanta?
No nisam poludio, nisam pao pod utjecaj stresa (iako sam bio na rubu), pomirio sam se da ću podmiriti manjak i bez nervoze krenuo kući. Naravno, jučer je bio poseban dan. Dan zaljubljenih, zar ne. Znači ne i moj dan, jer ja sam bez djevojke. I cijeli Zagreb kao da je odlučio podsjetiti me na to. Posvuda sretno zaljubljeni parovi, ljube se, drže za ruke, ljubav je posvud a ja stojim sam i ističem se kao crna ovca.
Eh Svemire što si zločest!
Usprkos laganoj sjeti nisam se dao rastužiti i nekako sam dobre volje stigao kući. Odmah sam si pristavio čaj, i dok se voda lagano zagrijavala eto mene u drugoj sobi kako provjeravam mail. I imam što vidjeti. Poruka od bivše. Na Valentinovo. Slučajnost? Ne vjerujem u slučajnosti.
Potpuno obuzet njenom porukom zaboravio sam da na štednjaku kipi voda za čaj. Rezultat?
Dvadeset minuta kasnije cijela kuhinja i hodnik u dimu a posuda u kojoj se zagrijavala voda uništena. Ali dobra strana toga – stan je mirisao po borovnici.
Pomislio sam, čovječe to je tek prvi dan. Tko će povjerovati u sve ovo. Možda sam se trebao odreći nečeg jednostavnijeg od stresa.
No prva runda je završila i eto ja još uvijek stojim čvrsto na nogama. Stres me je tri puta dobro zahvatio ljevicom ali nije me uspio oboriti. Još samo trideset i devet rundi i izazov će biti uspješno odrađen.
I da, skoro zaboravih. Sretno Valentinovo!
Post je objavljen 15.02.2013. u 09:48 sati.