Ja kada zagrizem , zagrizem jako.
Kao u naranču s korom, pa se sokovi zanosa, sjete i ushita cijede do nožnih prstiju.
A sokovi odlazaka..cijede se noćima
Duboko ispod tla.
.......
Prezirem ljubav svedenu na kič i blještavilo izloga, banaliziranu do medvjedića sa natpisima, marginaliziranu na dvije riječi koje često ne znače baš ništa. Kupuju je i prodaju ,a ja je onako ženski želim zaštititi . I grlim ju širom otvorenih ruku, tepam joj i mazim. Posvećujem joj stotine riječi i priređujem joj najljepše večeri u tišini. Ipak..sjetim se uvijek jednog medvjedića, bez posebnog natpisa.
......
Imala sam četrnaest, bilo je to vrijeme kada sam baš počela otkrivati sve one ženske radosti i tuge. Nažalost, bilo je to i vrijeme kada smo počeli otkrivati riječi kao što su rat, zračna uzbuna, opasnost, zamračenje. Ljeto je još uvijek značilo naš parkić, osmijehe do dugo u noć, a riječi kao što su zaljubljenost i ljubav dobivale su sve više na snazi i učestalosti . I u tom našem parkiću gdje smo se, tada još naivno vjerujući u doživotno prijateljstvo, smišljajući raznorazne psine da ubijemo to magličasto vrijeme iščekivanja, jer ono se nekako osjećalo u zraku, avioni su letjeli a mi smo ih fascinirano gledali, tamo, u svom tom čekanju besmisla i užasa, koji će nas uskoro dočekati nespremne, tamo se dogodila moja prva zaljubljenost. Bar ona koju pamtim još uvijek. Ona prava, sa leptirićima u svakoj stanici tijela, od kose do nožnih prstiju, ona od koje se sokovi ushita, zanosa i tuge, cijede do tla.
Saša je vraćao osmijehe onom mjerom kojom sam potajno priželjkivala. Sve sam ih lovila da ih zapišem u svoj dnevnik. Pisala o svim nijansama njegovih očiju, o svim bojama njegovih osmijeha, o svakoj njegovoj željenoj riječi. Lažnoj ili ne...ionako nije bilo bitno, bilo je važno pisati . Spavanje je bilo nešto što je bilo nevažno. Jesti nisam mogla. Što drugo raditi nego opisati cijeli spektar njegovih gesti, nespretnih pokreta, padova sa njegovog prvog motora, svih onih slučajnih , a tako priželjkivanih nevinih dodira. Onih koji ostaju zauvijek u mislima. Prvog nespretnog poljupca od kojeg zaista, mada ne vjerujemo kada nam kažu, tlo izmiče pod nogama.
Nije želio otići , ali kada imaš petnaest, ne pitaju te puno što želiš. Mislili su da moraju ili su to željeli, nikada nisam saznala. Bilo je naglo i neočekivano. Kuća i prozor njegove sobe koji je uvijek bio otvoren, tog je jutra odisao onim mrtvačkim mirom. Kamenčić koji sam bacila, vratio se poput bumeranga. Nije ga više bilo. Otišao je u nepoznato. Meni. I to je bio moj prvi odlazak . Nekoga
Da sam znala da će mi odlasci postati poznata životna tema, vjerojatno bi bacila kamen i razbila taj prozor u kojeg sam tada, sa svojih nevinih četrnaest, samo gledala sa suzama koje su kapale po ulazu njegove kuće. Djetinje sam se nadala da će se možda ipak vratiti, da će poslati pismo, neku poruku , znak...
Nikada ga više nisam vidjela. Ostao je samo mali plišani medvjedić kojeg mi je poklonio jedne vruće ljetne večeri. Bez poruke, bez posveta, a opet , sa svim posvetama ovoga svijeta. Grčevito sam ga stiskala u rukama još dugo, kao što sada grčevito stišćem ruke kada volim. Do pucanja žila, do lomljenja prstiju.
Pismo se pokazalo kao romantična želja zaljubljene djevojčice, avioni su se čuli svakim danom sve više, dani su postajali kraći, a noći sve sablasnije. Društvo iz parkića se rasulo, park je ostao samo prazno mjesto bez svog onog smijeha, psina, bez zaljubljenih očiju jedne djevojčice i jednog dječaka. Vremena za pisanje je uskoro postalo sve više, zbog podruma u kojem sam zajedno sa stanarima svoje zgrade, provodila noći i dane, čekajući neka bolja vremena.
A on...ostao je nekako trajno zapisan u mom rječniku ljubavi.
On..sa svim svojim nespretnim gestama, svim mogućim bojama osmijeha, sa mirisom metamorfoze djetinjstva u odrastanje koje ne pita. Odrastanje koje je u maglovitom sivilu rata , ipak bilo ispisano stotinama riječi punih zanosa i smijeha, čežnje i žudnje.
Sa svilenim bojama prve ljubavi.
I
Post je objavljen 13.02.2013. u 15:45 sati.