Sa Čistom srijedom stiže i korizmeno vrijeme.
Vrijeme kada bi onaj tko se naziva kršćaninom, kome to nije samo „običaj“ ili pridjev koji koristi samo zato što ga svi koriste, trebao zastati i promisliti o svom životu. U tom promišljanju treba svakako izbjeći razmišljanja o grijesima drugih, već spoznati svoje grijehe, svoje misli, riječi, (ne)djela i propuste.
Svi mi smo bar u jednom trenutku svog života, ako ne kao odrasli, onda bar kao djeca, poželjeli ili pomislili kako bi baš mi mogli biti ti koji bi trebali pokrenuti neke dobre promjene u društvu.
Kako li smo samo znali biti bahati sa razmišljanjima „e da je meni dat vlast“, „ja da sam na toj poziciji, ja bih to sve uveo u red“, „da je meni dijeliti pravdu“. Naša bahatost u kojoj ni samog sebe ne možemo dovesti u red, ili na put svetosti, a žudimo da budemo dijelitelji pravde, dovodi nas do situacije u kojoj olako osuđujemo druge, a da se nismo ni pogledali u ogledalo. Tako lako pronalazimo tuđe greške, a sami kad dođemo pred Boga, bilo u ispovjedaonici, bilo u molitvi, za svaki svoj grijeh nalazimo opravdanje. Za svaki svoj propust nalazimo olakotne okolnosti, za sve nađemo razlog zbog čega „to nije nikakv grijeh“ ili „to je sitnica“. Pretvarajući se u licemjere koje sami osuđujemo, doveli smo društvo u kojem živimo gotovo do propasti jer stup društva nisu nikakvi vlastodršci, političari, gospodarstvenici ili kakva druga skupina. Stup društva smo mi i ono će biti kakvi budemo sami.
Prečesto sebe stavljamo u poziciju Boga i sami sebi opraštamo grijehe i sami odlučujemo što je to uopće grijeh. Proglašavamo Božiju riječ zastarjelom, „konzervativnom“, jer to nije „in“. Ono što smo u današnjem društvu nazvali slobodom, zapravo je naše ropstvo. Ropstvo jer smo se prepustili pomodnosti društva, jer nemamo snage razvrgnuti okove potrošačkog društva, okove žudnje za materijalnim, okove seksualnih „sloboda“, želje za moći, za kupnjom vanjske ljepote. Postali smo slabići koji se stide birati pravi put jer se bojimo društvenog prezira ili ismijavanja.
Tisuće reklama i promidžbenih poruka koje nas svakodnevno bombardiraju sa svih strana postale su naša vjera, naš životni put, naša smrt. Padamo svaki dan pod teretom iako smo sami izabrali upravo taj teret. Toliko smo zastranili da smo moralno oslijepili gledajući svo blještavilo krivih ideala.
Uzori su nam postali osobe čija je nemoralnost najviše istaknuta, a predmet izrugivanja su nam postali oni koji se drže vjerskih načela. Oni su postali „zaostali“, „idealisti“, „zadrti“.
Ovih dana mnogi će se misliti o tome čega se odreći ili prihvatiti za vrijeme korizme. Mnogi će za svoju muku birati odricanje slastica, alkohola ili cigareta, kao da je to veliko životno odricanje koje će im pomoći postati boljim čovjekom. Ali i dalje će ostati isti ljudi, s istim stavovima, istim mislima, djelima i propustima i iz korizme će izaći koji kilogram lakši, ali s istim teretima na duši.
Zar ovo vrijeme korizme ne bi valjalo iskoristiti za čišćenje svoje duše od srdžbe, pohlepe, nebrige i neodgovornosti i punjenje sa razumijevanjem, blagošću, brigom za potrebite. Zar ne bi valjalo bar pokušati biti bolji čovjek?
Dolina Neretve ima na desetke crkvi i kapela, nekoliko pastoralnih dvorana ili drugih prostora, a opet smo zadnjih godina kršćanstvo u svojoj srži zapustili do krajnje mjere šutnjom na nepravdu i pljeskom na kriminal. Gradili smo hvalevrijedne crkvene građevine dok smo se istodobno urušavali kao kršćanska zajednica. Dizali smo spomenike mrtvima, dok smo gazili ideale naših pokojnih. Ono što smo stvarali desetljećima, rušili smo preko noći našim vlastitim glasom, zatvaranjem očiju i neodgovornošću.
Sada kada smo u krizi koje je dosegla više zabrinjavajuće moralno, nego materijalno dno, vrijeme je da se počnemo mijenjati, jer mi činimo zajednicu, mi činimo društvo, upravo mi smo karika koja nedostaje ovom društvu. Upravo ti koji čitaš ovaj tekst možeš mijenjati ovo društvo, ali tek promjenom sebe i buđenjem svoje svijesti.
Mi Neretvani smo poznati kao ljudi široke ruke, ali ta naša široka ruka se osjeti i kod šamara bližnjem ili neopoznatom.
Hoće li naša neretvanska ruka biti teška ruka šamara, ili ruka oslonca, pomirenja i milosrđa, ostaje samo na nama, a ne na bilo kome drugom.
Post je objavljen 12.02.2013. u 13:07 sati.