Cijeli život govorim ljudima da jedino što je crnogorsko u meni jest – prezime. I svi u to povjeruju jer sam ja kreativac koji nikad (gotovo nikad) ne miruje. Moja divlja i nepresušna mašta ne da mi da mirujem i tako me čini crnom ovcom među Crnogorcima. Niti jedan vic o njima ne može se primijeniti na mene i ponekad sam zbog toga tužan. Mada ne bi trebao biti.
Ali dogodi se i taj trenutak da kreativac poput mene ustane ujutro s idejom što će pisati, zapravo što će raditi cijeli dan da bi se potom vratio u krevet i odlučio izležavati se cijelo jutro.
Nije to bilo stoga što je vani padao snijeg. Nipošto. Ja volim snijeg. Za mene zima bez snijega nije zima. Volim ga čistiti i uživam istinski u tome (valjda zato stalno i pada kad sam ja na popisu za čišćenje ispred zgrade).
Tri stotine i dvadeset stranica moje četvrte knjige čeka da ih prepišem i spremim na hard disk, dvadeset stranica moje pete knjige čeka svoj nastavak, lekcije o rukovanju photoshopom čekaju da budu usvojene... Nije da mi fali radnih zadataka. Nije da mi fali inspiracije. Što onda fali?
Ništa ne fali. Danas je jednostavno Crnogorac u meni odlučio preuzeti kontrolu i potegnuti veze. I dopustio sam mu to. Kako točno izgleda kreativac koji se prepustio lijenosti? Izgleda smiješno. Izgleda bolesno. Problem je u tome što se ja ne znam izležavati. Nisam nikad to naučio a bojim se da ne bi ni mogao naučiti nešto takvo.
Kad se i dogodi takav dan da ljenčarim moji me prijatelji odmah zabrinuto gledaju i pitaju da li sam bolestan. Kad ih pitam zašto misle da sam bolestan, njihov je odgovor: „ Pa još si u krevetu.“
Moj odgovor, da sam u krevetu jer sam Crnogorac samo ih natjera na smijeh, uz obaveznu opasku „ samo se ti zavaravaj.“
Crnogorac u meni se ljuti, smatra kako ima pravo koristiti moje tijelo jednako kao što ga koristi Hrvat u meni, i ostale dvije manjine koje dijele moje tijelo (Bosna i Srbija). Zato mu dopuštam da za vrijeme karnevala i maškara on bude gazda mog tijela. Kad svi navlače maske i nastoje biti netko drugi, ja jednostavno budem Crnogorac – premda samo sedam dana.
E sad, ako bacite pogled na ovaj mjesec primijetit ćete kako štancam tekstove kao na traci, što znači da nisam lijen da ih napišem i objavim. To je lako objasniti. Naime ovaj sam cijeli tjedan radio popodnevnu smjenu (od 15:00 do 00:00), te sam Crnogorac bio samo ujutro.
Što da kažem. Nije lako biti Crnogorac u meni...
Post je objavljen 11.02.2013. u 00:35 sati.