SPOMENICI I JAVNI URBANI PROSTORI
Javni urbani prostori, prvenstveno trgovi, kao mjesta okupljanja, komunikacije, poslovanja, prezentacije, kulturnih događanja, protesta, proslava i drugih „narodnih" događanja interesantni su u svakome mjestu, posebno velikim gradovima. Njima je potrebno pridati posebnu pozornost dužnosnika jedinica lokalne samouprave kako bi oni sa svojim sadržajima te komunalnom uređenjem omogućili odvijanje sadržaja koji interesiraju javnost. Uređenje prostora trgova stvara sliku grada, njegov vizualni identitet i stvara memoriju pojedincu posjetitelju koji sa ponekom fotografijom ili razglednicom odlazi sa dojmovima svome domu.
Svjedoci smo, prvenstveno u većim gradovima Hrvatske, da vodstva gradova pokušavaju te prostore oplemeniti kako bi svojim sugrađanima stvorili uvjete dostojne svoje namjene. Tako je i grad Zagreb pod dirigentskom palicom svoga gradonačelnika Milana Bandića pristupio rekonstrukciji i daljnjem uređenju Trga Petra Preradovića u narodu poznatog kao Cvjetni trg. U to doba, zli jezici su govorili kako je taj potez rezultat pogodovanja Milana Bandića svojem prijatelju i poduzetniku Tomi Horvatinčiću kako bi urbanim uređenjem zaokružili njegovu poslovno-stambeno-garažnu građevinu u kojoj bi se mogao kvalitetnije odvijati poslovanje tog Horvatinčićevog objekta. Autor o tome ne bi polemizirao već bi se zadržao na činjenici da je deklarirana nakana grada ostvarena te da su građani doista dobili novi urbani prostor. Dobili su kvalitetnu hodnu plohu opločenu kamenim pločama po zamisli arhitekta Mihajla Kranjca i urbanu dekorativnu rasvjetu spomenika Petru Preradoviću na samom trgu te spomenika Tinu Ujeviću na početku Varšavske ulice kao i spomenika Nikoli Tesli na uglu Preradovićeve i Masarvkove ulice. Dekorativnu rasvjetu dobila je i pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg na sjevernom dijelu trga. I sve je to u redu kada ne bi postojalo nekoliko „ali".
Ti „ali" odnose se na ono što je različito između izvedenog i očekivanog kao i zakonitog i onoga što baš i nije bilo po zakonu. Pa krenimo redom.
Izradu idejnog rješenja dekorativne (akcentne, kako je autor zove) rasvjete, glavnog i izvedbenog projekta dobio je vremešni Josip Ušaj koji je preko svoje tvrtke Luxing realizirao zadatak. I tu ništa sporno ne bi bilo da se nije desio jedan „ali". Posao je dobio bez provođenja postupka javne nabave te drugi projektanti koji se bave takvom vrstom projektiranja nisu imali nikakvu šansu približiti se poslu koji treba odraditi prema pravilima struke. Koliko je i kako je ovaj posao projektantu Ušaju grad platio nije poznato.
Ciljevi akcentne rasvjete su kako i sam izraz kaže da akcentiraju - naglase interesantne, bitne i posebne vrijednost građevine i/ili skulpture. Prema „projektantu“ Ušaju, „planirano osvjetljenje spomenika ....moguća su prilika da se eventualno demonstrira način ispravnog osvjetljenja skulpturalnih spomenika grada“. Ovo tim prije jer su već neki ranije osvijetljeni spomenici, sa još naglašenijom plastikom (Tomislav, Strosmaver, Jelačić, Sv. Juraj), urađeni veoma loše." (Citat iz Tehničkog opisa, obrazloženja rješenja projekta, kolovoz 2012.) Realizacija prema narečenom projektu je učinjena. Jesmo li dobili što se dobiti trebalo? Definitivno NE! Isti spoenuti gospodin, odavno sjede glave, olako se upušta u kritiziranje svih projekata svečane rasvjete koje nije sam napravio. A njegova „remek djela“, poput zgrade Stomatološke poliklinike u Perkovčevoj ulici u Zagrebu, koja se čini gotovo avetinjski stavičnom, jer nema plošne rasvjete već samo akcentna“, kao i muzej Mimara, gdje nije shvatio da se sa žutim svjetlom ne smije svijetliti prema sivoj fasadi, poradi pomaka boja, … o tome ne dozvoljava nikome ni riječi kazati. Umišljena veličina ovog elektroprojektanta svojim astralnim egom, nadilazi gotovo bahtost njegovog mecene, o kome ćemo par riječi napisati u nastavku.
Spomenik Petru Preradoviću izradio je hrvatski kipar Ivan Rendić, prvi značajni i obrazovani hrvatski kipar novijeg doba. Radio je u realističkom stilu s elementima naturalizma, osobito u obradi detalja. Početkom prošlog stoljeća prihvaća secesijski stil nastojeći mu folklornim motivima dati osobno i nacionalno obilježje. U toj realnosti nastao je i ovaj spomenik koji je postavljen na istoimenom trgu Petra Preradovića u Zagrebu.
Petar Preradović (1818.-1872.) bio je vojnik, hrvatski pjesnik i prevoditelj. Tijekom vojnog školovanja u Bečkom Novom Mjestu piše njemačke stihove sa izrazitim obilježjem romantizma i dobiva jaki poticaj za rad na narodnom osvješćivanju. Tijekom školovanja prelazi sa pravoslavlja na katolicizam jer je statutom škole bilo uvjetovano napredovanje u vojsci koje nije bilo moguće ako budući časnik nije bio rimokatolik. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na povratak materinjem jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Veći dio života proveo u vojničkoj službi van domovine.
Spomenik je koncipiran kao skulptura Preradovića postavljena na kamenom postamentu koji iz četvrtaste stepenaste forme prelazi i valjkastu formu na čijem je vrhu postavljen spomenik. Akcentna rasvjeta izvedena je sa podnim asimetričnim metalhalogenim reflektorima od kojih četiri rasvjetljavaju kameni postament sa sve četiri strane a jedan reflektor rasvjetljava sami kip na vrhu.
Dobiveni svjetlosni efekti su sasvim suprotni od onih koji bi bili za očekivati. Petar je rasvijetljen rubno sa prednje strane na način da svjetlosni tok „liže" istaknutije dijelove tijela i glave. Plastika kipa nije niti približno istaknuta a lik mu noću nije prepoznatljiv. Kameni postament je rasvijetljen sa svih strana izrazito jake sjajnosti u donjem dijelu. Izrazito je vidljiv disbalans rasvijetljenosti između kipa Petra i postamenta te se ima dojam da je tu bitan kameni postament a ne Petar. Zlobnici kažu da preobraženi pravoslavac treba biti sretan što se nalazi na hrvatskom kamenu pa je stoga projektant namjerno učinio opisanu inverziju. Nadalje stepenasta forma kamenog postamenta davala je mogućnost mladeži da se noću na njemu sjedeći druže. Sada je ta mogućnost otpala jer asimetrični podni reflektori sveukupnim intenzitetom svjetlosnog toka „tuku" oči i prilaz spomeniku izaziva neugodu a kod ženskog dijela i nelagodu.
Kako bilo da bilo, kakav god individualni osjećaj rasvijetljenosti imali te makar o individualnom osjećaju ljepote ne treba raspravljati, postojeća akcentna rasvjeta spomenika Petru Preradoviću, sa aspekta svijetlotehničke struke, nije ono što ovom gradu u ovakvoj formi treba. Dapače postignut je suprotan efekt od onoga što je autor u navedenom citatu rekao.
U kontaktnoj zoni Trga Petra Preradovića i Varšavske ulice postavljen je spomenik Tinu Ujeviću kojemu je autor Miro Vučo hrvatski akademski kipar, koji je bio suosnivač i član likovne grupe Biafra koja je donijela likovna rješenja bliska pop artu te su se svjesno suprostavljali postojećim likovnim, kulturnim i društvenim konvencijama.
Tin Ujević (1891.-1955.), buntovni svjetski putnik, pjesnik, boem, kroz svoje stihove daje povode koji upozoravaju na mediteransko podrijetlo njegovih dijela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim, odiše prostorom juga, južnim ozračjem, aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnika. Spomenik visok 3,5 m, izrađen je u bronci u kojoj statičnost skulpture i zatvorenost volumena narušava iskorak desne noge čineći ju dinamičnom. Skulptura je postavljena na crni kameni postament koji nije dio skulpture ali koji je čini uzdignutijom i lako uočljivom te se time ona ističe u prostoru. Njezina površina je hrapava i kruta zbog načinjenih ureza. Tijelo je osno simetrično u odnosu na vertikalnu os koja prolazi njegovim središtem i koja je nagnuta prema natrag u odnosu na postament.
Akcentna rasvjeta izvedena je sa jednim podnim asimetričnim metalhalogenim reflektorom postavljenim ispred spomenika izmaknutog u lijevu stranu u odnosu na vertikalnu os. Takvom koncepcijom autor je vjerojatno želio rasvijetliti cijelu prednju stranu skulpture na način da nježno oplahne istu većim dijelom svjetlosnog toka. Sada je na redu opet novi „ali" jer je autor želio izvesti nemoguće. Nemoguće je sa podnim reflektorom koji ne može imati veći kut asimetričnosti rasvijetliti natrag nagnutu skulpturi koja je k tome postavljena na povišeni široki kameni postament. Elementarnom geometrijom, ne svjetlotehnikom i malo razumnoj osobi jasno je da je ideja neprovediva. Dobivena realnost je da svjetlosni tok u više od 90% vrijednosti prolazi pored skulpture i odlazi u nebo odnosno u prozore i fasade zgrade na parnom dijelu Varšavske ulice. Da smo na sinjskoj alci, alkari bi rekli ,,u ništa". Žali bože truda, vremena i novaca.
Na uglu Preradovićeve i Masarykove ulice postavljen je spomenik Nikoli Tesli, rad Ivana Meštrovića jednog od najuspješnijih hrvatskih kipara. Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost "otisci besmrtnog bića".
Nikola Tesla (1856.-1943.) svjetski je poznati istraživač i izumitelj iz područja fizike i elektrotehnike. Njegov genijalni, briljantni um izmislio je izmjeničnu struju čime je napravio nevjerojatan zaokret u tehnici prijenosa električne energije na daljinu, otvorio vrata radiofoniji, proizveo trofazni izmjenični sustav kojim je mogao proizvoditi rotaciono magnetsko polje bez kojega današnji elektromotori ne bi postojali.
Spomenik čovjeku takvog uma izrađen je istovremeno kada i spomenik Ruđeru Boškoviću i namijenjen je za istoimeni institut. Na sadašnju lokaciju preseljen je 2006. Godine, posudbom od strane Instituta, kome je darovan osobno od strane Ivana Meštrovića.
„Ovu skulpturu doživljavamo vizualno i taktilno a svrstavamo u statuu zbog njene trodimenzionalnosti. Skulptura pokazuje statičnost i smirenost zbog sjedećeg položaja, opuštenosti desne noge i pognute glave podbočene lijevom rukom. Skulptura je zbijena masa sa mnogo izbočenih i udubljenih dijelova što je posebno vidljivo ako je obiđemo. Nalazi se na kockastom postamentu.“ (napis prenesen sa stranica distributera koji je prodao svjetiljke Gradu.)
Akcentna rasvjeta koncipirana je tako da postament rasvjetljavaju sa svih strana četiri linijske podne svjetiljke izvedene u LED tehnologiji a prednji dio skulpture rasvjetljava metalhalogeni asimetrični podni reflektor koji je izmaknut malo u lijevu stranu u odnosu na os. U osnovi, autorova koncepcija je identična koncepciji primijenjenoj kod rasvjetljavanja spomenika Petru Preradoviću.
Iz toga razloga učinjene su iste greške. Postament je prejako rasvijetljen tako da iz pojedinih kutova promatrač dobije odbljesak u oko te ga zaslijepi. Sama skulptura ja vrlo slabo rasvijetljena sa donje strane difuznim svijetlom svjetiljki koje rasvjetljavaju postament. Sa prednje strane podni reflektor akcentno rasvjetljava koljeno desne noge ??? iz sasvim nejasnih razloga. Ako je riječ o akcentnoj rasvjeti nije li akcent trebao biti na genijalnoj Teslinoj glavi koja je poduprta lijevom rukom u blago naprijed naklonjenom položaju (poput Rodinovog Mislioca) u idealnom stanju razmišljanja. Dakle umjesto akcenta na glavu dobili smo akcent na koljeno. I to je po autoru Ušaju dobro rješenje. Ako je autorov odnos prema hrvatskim velikanima srpskog porijekla takav kako je zločesto komentirano kod Petra, rješenje i nije moglo biti drugačije. Sigurno je da su neke stvari evidentno pobrkane.
Iz opisanog je vidljivo da su sva tri spomenika na ovom urbanom prostoru sasvim pogrešno rasvijetljena te da je grad Zagreb potrošio značajna sredstva nizašto. Bilo bi dobro kada bi potrošio još malo sredstava i sve to demontirao.
O akcentnoj rasvjeti pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjeg ovom prilikom nećemo raspravljati jer izvedba po projektu nije dovršena. No, već sada je evodentno koliko je pretjerana rasvjeta (akcentna ?!?!?!). Prodalo se, prodalo!!! I te koliko se prodalo! Komplimenti na trgovačkim bravurama!
Osim ovih, autorski promašenih rješenja akcentne rasvjete spomenika, čini se da autor Ušaj ne mari za zakonodavni okvir u koji je svjetlotehnička struka stavljena. Ovo je stoga što je od 01. siječnja 2012. godine na snazi Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja koji nalaže neke bitne stvari kada je u pitanju rasvjetljavanje javnih površina i objekata. Osnovni princip je da se ne dozvoljava rasvjeta koja ima usmjeren svjetlosni tok iznad horizontale svjetiljke. Kod svakog projekta mora se izračunati koliko svjetlosnog toka odlazi u nebo te ukoliko je taj opseg preko dozvoljene granice projekt je neispravan. Kada se radi o rasvjetljavanju objekata uz prije rečeni kriterij dekorativna, svečana ili akcentna rasvjeta mora se iza 24,00 sati smanjiti po intenzitetu za 50% ili ako nije predviđena takva opcija mora se u 01,00 sati sasvim ugasiti. Projekt mora poštovati principe energetske učinkovitosti što znači da se moraju odabirati takvi izvori svjetlosnog toka koji po jedinici snage daju maksimalni svjetlosni tok. Autor projekta Josip Ušaj nije se pridržavao niti jedne obaveze koja proizlazi iz zakona te bi radi svjetlosnog onečišćenja koje je evidentno i laiku, nepredviđenog reduciranja ili gašenja akcentne rasvjete te nepoštivanja principa energetske učinkovitosti, na predmetnom prostoru inspekcija zaštite okoliša imala bi što raditi ako već ne po prijavnoj ono zasigurno po službenoj dužnosti, samo da hoće (ili smije).
Interesantno je da je autor Josip Ušaj koristio svjetiljke talijanskih proizvođaća kojih je jedini distributer jedna zagrebačka tvrtka. Uobičajeno je kod projekata ovakve vrste da projektant odabire najbolje proizvode različitih svjetskih marki jer se na taj način postižu najkvalitetnija rješenja i izbjegava tehnološka ovisnost.
Na stranicama spomenute distributerske tvrtke možete vidjeti fotografije realizacije respektivnih spomenika, no u tipično iluzionističkom stilu, jer su snimljene u trenutku dana kada je sumrak, pa se kontrasti ne primjećuju. Na žalost taj trenutak traje desetak minuta. Nakon toga, veduta se naglo narušava, kada se na licima velikana pojavljuju negativne sjene, koje ih kupaju u dramatici pri kojoj nos ostavlja sjenu na čelu a od očiju se ocrtavaju samo obrve.
Zanteresiralo nas je odakle takva povezanost projektanta i distributera opreme. Nije li distributer zapravo razrađivao autorovu ideju i to tako da se u projekt ugrade ne najbolji već najprofitabilniji proizvodi koje distributer ima na dispoziciji. Na ovo drugo nismo (još) uspjeli dobiti uvjerljive dokaze ali je utvrđena veza projektant-distributer.
Naime, Josip Ušaj je prema podacima Trgovačkog suda, osnivač tvrtke Luxing d.o.o. za projektiranje. U toj istoj tvrtci Josip Ušaj je prokurator. Član uprave-likvidator je Zrinko Šimunić koji je i zaposlenik na radnom mjestu projektanta u tvrtci koja je distributer cjelokupne opreme a koja je po projektu predviđena i ugrađena. Dakle tvrtka projektant i tvrtka distributer su u jakom sukobu interesa.
Ali to još nije sve (to je još jedan od onoga „ali" sa početka teksta) jer gle, tvrtka distributer postaje i izvoditelj cjelokupnog projekta. Dakle tvrtka distributer je u svojstvu dobavljača, izvoditelja građevinskih radova, elektromontaže, ispitivanja,... Kako, kojim javnim natječajem, kojim i čijim financijskim sredstvima, po kojoj cijeni i koliko to sve skupa košta, samo Milan i Bog znaju. Sigurno je da kao i za projektiranje tako i za izvedbu, javnog natječaja (kojem bi Grad bio nositelj tijekom 2012. i 2011.) nije bilo. I zato „ALI"! Kako to da je sve to izvedeno i stavljeno u funkciju a financijskih odluka i tokova nama. Očito po onoj pjesmi Zdravka Čolića „Ima neka tajna veza..." gospoda iz grada Zagreba znaju raditi. Ali postavlja se pitanje znaju li raditi gospoda iz MUP-a, DORH-a, USKOK-a, koji ne bi trebali samo čekati kaznene prijave nago nešto pokrenuti i po službenoj dužnosti. Skeptični smo, ali ne gubimo nadu.
Po svemu sudeći saga o Ušaju se nastavlja. Jer kako se u stručnim krugovima počinje glasno govoriti taj vremešni autor po istom modelu već sada rješava akcentnu rasvjetu za cijeli grad Zagreb a kreće sa objektima na području Lenucijeve potkove. I opet bez natječaja i davanja šanse drugima. Unatoč činjenici da su projekti znamenitosti gradske jezgre, napravljeni prije pet šest godina, ali nisu dobili potvrdu Ureda za zaštitu spomenika i kulturne baštine, Ušaju polazi za rukom, uz budnu pasku svojega mecene, izbjeći sve projektne kritike i izvesti svoje egzibicije, omogućavajući sestrinskoj strani da se i dalje deblja na leđima gradskih poreznih obveznika. Zar svi moramo odseliti u neku drugu zemlju da bi nekome došlo iz dupeta u glavu? Dokle drugovi tako? Sustavno se zatiru vrijedni obrtnici, koji su generacijama oblačili i usluživali zagrebčane. Sustavno se sprječava tržišna utakmica poradi veza i obiteljskih spona. Sustavno se okreću leđa onim rijetkim preostalim tvrtkama koje se srozavaju sve niže, otpuštajući ljude i srljajući u stečaj. No, u isto vrijeme, ponetko se dobro „uglazbio“ i putem odluka s pozicija sile, i dalje buja u svojem carstvu. Potiču se diletanti koji su već davno odlučili ne baviti se modernim tehnologijama, ne pratiti legislativu, pa kada se takvi privremeno stave na marginu, odlaze u Bosnu „soliti pamet Bošnjacima“. A, kada ih i od tamo potjeraju, vraćaju se pod skute našeg bahatog gradonačelnika, koji ih poput brižne kvočke prigrli i podari im poslove koji su mogli iz problema izvući desetak malih tvrtki i obrta. No, to nije briga našeg gazdu. On je ionako u svoj svojoj prepotentnosti groteskan, pa i patetičan, no ipak se neda. Akcijama poput „jedenja snijega“ vješto izvodi spinove, skupljajući predizborne bodove u dijelu građanstva koje je uz Zagreb vezano zadnjih dvadesetak godina. Do tada, u Zagreb su putovali na posebne izlete, ako su i znali gdje je točno Zagreb. Došli divlji, …