Da razjasnim onda na početku ne promatram svijet kroz ružičaste naočale (jer ih nemam), ne živim u nekom imaginarnom svijetu (osim kad pišem knjige), i stvarno nastojim živjeti onako kako osjećam da trebam. I zato stvarno nije potrebno da me ljudi vrijeđaju jer se moje razmišljanje razlikuje od njihovog.
Ne da je meni u biti stalo do toga što drugi misle o meni (osim ako je riječ o osobama da čijeg mi je mišljenja bitno), ali polako umara neprestano pobjeđivati te šašave i gnjevne ljude.
Danas mi je lik rekao da su ljudi poput mene (ja mislio da sam jedini ovakav a ono ima nas još) krivi za situaciju u našoj državi pa čak i u cijelom svijetu(?)!
Ok, to je malo preteška optužba, zar ne? Mislim, vjerojatno nekome idem na živce sa svojim pozitivnim stavovima ali da zbog toga ispašta cijeli svijet, stvarno?
Naime, lik je došao kupiti cigare (Marlboro Gold 4 kutije – 92kn), i dok sam mu vraćao ostatak (dao mi je ukrupno 1000kn), on počne negodovati kako je život u Hrvatskoj u kurcu. Svakim danom ljudi gube posao i krov nad glavom, porezi uništavaju investicije, korupcija sve raširenija, itd...
Iskreno, nije me interesiralo što on priča jer mi je sve to jako dobro poznato, što iz medija što iz vlastitog iskustva, ali mislim da tip treba olakšati dušu, pa ga ljubazno slušam. On nastavlja sa svojim izlaganjem negative u Hrvatskoj, svakim trenom postajući sve ogorčeniji. I onda dolazimo da glavnog dijela.
Pita on mene da li ga kužim i kakvo ja mišljenje imam o stanju u „Lijepoj Našoj“.
I ja mu kažem.
Radim svaki dan po 9 sati u dvije smjene. Od posla do kuće treba mi 30 minuta tramvajem (45 – 50 minuta pješke), plaća mi je 3 000 – 3 100 kn mjesečno. Dijelim stan s cimerom ( koji je vlasnik stana ) i ovisno o režijama plaćam stanarinu od 950 – 1200 kn. Ne pušim, ne pijem, ne „duvam“, praktički ne izlazim, nemam djevojku, što u prijevodu znači da mi mjesečno ostane između 1800 – 2000 kn za život. To je za umjetnika poput mene sasvim dovoljno. Uzevši u obzir da je plaća redovita i da je odnos sa šefom više nego dobar nemam razloga da se žalim na situaciju u Hrvatskoj.
Suosjećam sa svima koji su bez posla, kuće, novaca, hrane, prepušteni samima sebi, nema tome davno i ja sam bio jedan od tih ljudi, ali bilo bi krajnje licemjerno od mene da se žalim na svoj život, uzevši u obzir da nisam gladan i bez krova nad glavom. Istina, dužan sam puno love na sve strane i lagano te dugove rješavam no svjestan sam da mi je život dobar, da može biti puno gori.
Tip me gleda kao da sam pao s Marsa (po nekim teorijama muškarci su s Marsa a žene s Venere)i podari me pogledom gnušanja.
- Vi imate iskrivljeno razmišljanje gospodine! – on će meni – Ne vidite širu sliku. Ljudi su sve više nesretniji stanjem u državi.
- Ne svi ljudi. – mirno sam kontrirao – Svatko vidi ono što želi vidjeti. Da li mogu biti bolje plaćen za posao koji obavljam? Vjerojatno da, no isto tako moglo se dogoditi da ne dobijem plaću više mjeseci. Što želim reći je da sam zahvalan što mogu pristojno živjeti zahvaljujući svojem poštenom radu.
Ako se čovjek zadovolji da može pristojno živjeti onda neće imati razloga za kukanje. Problem je što se ljudi ne žele zadovoljiti s malo (veći dio njih).
- Pričate gluposti mladiću! – on će bahato – Ali još ste mladi. Još nemate životnu mudrost. Drži vas mladenačka drskost.
- Drskost kažeš? – sad mi je digao živac – Nisam ja taj koji vozi crni Mercedes i kupuje cigarete za iznos moje dnevnice i onda pljuje na situaciju u zemlji. Sigurno ti teško pada što si prije kupovao šteke Marlbora a sad kupuješ po četiri kutije.
- Ti si bezobrazan.
- A ti si licemjeran. I imaš drskosti meni održavati bukvicu o životu a nemaš uopće pojma što sam sve prošao u životu.
On već prilično uvrijeđen uzima cigarete i krene prema autu.
- Ljudi poput tebe krivi su što je država u kurcu, jer obmanjuju sami sebe i ne žele vidjeti stvari onakve kakve stvarno jesu. – on dovikne
- Jedino što ja vidim jest tebe kako ulaziš u Mercedes a ja ću kući tramvajem ( ako mi ne pobjegne pa ću morati pješačiti).
Lik zalupi vratima i odveze se punim gasom.
Ok, možda sam samo trebao klimati glavom i kao suosjećati s likom, ali to nije moj stil. Stvarno nemam razloga biti nesretan niti kukati nad svojom „sudbinom“. Dakako, život bi mi mogao biti i bolji nego što jest ali tko kaže da neće biti. Ja sam jedini koji o tome odlučuje. Ako želim bolji život težit ću tome, boriti se, biti uporan i vjerovati. I to je recept za sreću. Jer ako i ne uspijem bar ću znati da sam dao sve od sebe.
Stoga svi vi koji vidite crnilo u svemu izbjegavajte me molim, jer u meni nećete naći suosjećanje. Kod mene jedino što je crno jest boja.
Post je objavljen 05.02.2013. u 00:11 sati.