TRANSFER RADOŠEVIĆA
Prošlo je 20-ak dana od mog zadnjeg pisanja na blogu gdje sam najavio da je prodaja Radoševića jedina realno moguća prodaja kojoj se klub mogao nadati u ovom prijelaznom roku. Dva milijuna eura odmah i još jedan milijun na ljeto nije iznos koji bi u normalnim okolnostima trebao zadovoljiti klupske apetite. No kada se uzme u obzir u kakvoj se financijskoj situaciji nalazi klub, onda je ovaj iznos dovoljan za pohvalu predsjedniku Brbiću koji je odradio pregovore do kraja. Pri tom valja naglasiti da je najveći problem današnjeg Hajduka zapravo nezahvalna pozicija u kojoj se nalazi s obzirom da drugi klubovi znaju da je u dugovima i stoga su spremni sa dosta niskim cijenama tražiti otkup naših igrača.
No kako to u nas obično biva, i ovaj transfer je protekao dosta neizvjesno. S jedne strane na početku je Parma nudila veću odštetu Hajduku, a manji iznos ugovora Radoševiću, dok je Napoli ponudio manju odštetu Hajduku, a veća primanja Radoševiću. Na kraju ovog povuci – potegni slučaja ipak je Napoli malo povećao odštetu, te je na taj način priča dobila sretan kraj. Jeli sve u tom četverokutu bilo čisto i jesu li svi igrali u skladu s pravilima, teško je reći, no na kraju svi bi (osim Parme) trebali biti zadovoljni. I Radošević jer je dobio klub koji je htio, i Napoli jer je dobio dobrog igrača za relativno mali novac, ali i Hajduk koji je dobio nužan kisik za preživljavanje, te je ostavio prostora za novu suradnju s talijanskim klubovima (nakon Vukušića u Italiju sada ide i Radošević) jer iza prvoga srpnja ove godine i našeg ulaska u EU Hrvati više neće biti „stranci“ s one strane Jadrana.
Ono što mi se nikako nije svidjelo u cijeloj ovoj priči jesu optužbe pojedinih navijača na račun Radoševića jer je on kao trebao izabrati Parmu kako bi Hajduk dobio više novca od odštete?! Koliko je meni poznato da bi uopće došlo do pojedinog transfera onda mora doći do dogovora između klubova, ali i između igrača i njegovog potencijalno novog kluba. Ako ta dva uvjeta nisu zadovoljena do transfera ne može doći! Pa nije Radošević vlasništvo Hajduka, već igrač pod ugovorom sa Hajdukom. To je bitna razlika. Drugim riječima Hajduk nigdje ne može prodati Radoševića ako na to nema njegov osobni pristanak. Zato mi i jesu ovakve optužbe smiješne. Pa valjda čovjek ima pravo birati sam svoj put, a i moralizirati čovjeku koji je nakon samo godinu dana ozbiljnog seniorskog nogometa ostvario ovakav transfer, te priskrbio klubu 3 milijuna eura je iz moje perspektive izrazito licemjerno. Još uz to svi znamo da je izrazito pošteno i hrabro nosio bili dres, tako da mu osobno mogu samo poželjeti sreću i zdravlje u budućoj karijeri. E kad bi u budućnosti barem bilo više naših igrača koji bi mogli birati između ponuda nekoliko uglednih Europskih klubova. To bi bile prave slatke brige za klub, a onda i nitko od navijača ne bi pričao o ovakvim stvarima.
POSTOTAK, ČUVENI POSTOTAK – KARCINOM NAŠEG KLUBA
Taman kada sam pomislio da se udio igrača sa postotkom od prodaje značajno smanjio u našem klubu, neugodno me iznenadio tekst na stranicama udruge Naš Hajduk: http://www.nashajduk.org/nashajdukorg/tabid/82/EntryId/80/Hajdukov-PDV-proslijedi-dio-prihoda.aspx
Prema ovome ispada da trenutno 17 naših igrača ima pravo na postotak prilikom svog budućeg transfera. Ej, 17?! Na prvi trenutak nisam mogao vjerovati. Lima 40%, Vuković 35%, Oremuš 20%, Ljubičić 20%, Luštica 20%, Milić 20%, Blažević 20%, Vršajević 20%, Maglica 20%, Stojanović 20%, Sušić 20%, Nižić 20%, Jakoliš 30%, Kouassi 30%, Patinho 60%, Cassio 60% i Maloča 40%, uz napomenu kako postotak za Vukovića, Patinha i Cassia ide njihovim klubovima, a ne samim igračima (odnosno njihovim menađerima).
Na znam kako ostali navijači gledaju na ove brojke, ali ja sam ostao šokiran. Za većinu ovih igrača sam znao da imaju postotak, ali što reći u slučaju kada na primjer jedan Nižić ima 20% odštete od svog transfera. Nemam ništa osobno protiv momka, nikada ga nisam uživo niti gledao da bih komentirao njegove igračke sposobnosti, ali zašto nekome tko se iz makarskog Zmaja otisnuo tri godine u belgijsku drugu ligu dati 20% od budućeg transfera?! Ma tko je ovdje lud? Umjesto da ovakvi igrači blago rečeno upitne reputacije „pješke“ dolaze na Poljud moleći da im se ukaže prilika da zaigraju, oni uredno potpisuju ugovor i još pri tom imaju postotak od potencijalne odštete?! Pa njemu bi sam ugovor i igranje u Hajduku trebala biti ogromna nagrada i reklama, a ne da mu moramo još i postotak dati. Momku osobno želim sve najbolje, ali ovo je očiti primjer da se u politici kluba nisu napravili značajni iskoraci. Bolje rečeno nastavilo se po starome, a siva zona pogodna za „uzimanje zuba“ ne da nije istrijebljena nego se još i povećala.
I kako onda zamjeriti jednom Mariju Jelaviću kada on ucjenjuje klub i traži svoj postotak?! Ne pravdam ja momka, dapače, uopće mi se ne sviđaju njegovi potezi, ali očito za sve ne vrijede ista pravila. I onda nam se još u njegovu slučaju pojavi uvaženi član Nadzornog odbora u novinama sa stavom kao „nismo postavili principe kako bi ih rušili“. Kao nema više postotaka od ugovora i ucjenjivanja kluba. Je, postavili ste principe za Jelavića, a za „no name“ igrača Nižića niste? Jaki principi, nema što. I kako onda očekivati da se slične ucjene neće nastaviti i dalje?! Kako uopće zamjeriti Jelivaću što je ucjenjivao klub, ako on i njegov menađer znaju da je jedan Nižić potpisao ugovor prije njih, te je pri tom dobio što je tražio?
Na moje duboko razočaranje, ovi podaci koji su izašli daju jedan veliki „palac dolje“ i Upravi i Nadzornom odboru jer s ovakvim principima potencijalno oštećuju klub, a i na neki način stvaraju alibije budućim rukovodećim strukturama. Politika, ne damo našim mladim igračima postotke, dok svima sa strane dajemo jest dvostruko pogrešna. Prvo jer potencijalno gubimo novac na mogućim transferima „pridošlica“, a drugo i ono bitnije jer kompletno rušimo sustav vrijednosti u svlačionici. Kako se recimo može osjećati jedan Andrijašević koji je možda trenutno i naš najkorisniji igrač kad pored njega igraju pojedinci za 3-4 puta više novca i još im se k tome pogoduje sa postocima u idućim transferima! I kako onda takve uopće dobronamjerno primiti u svlačionicu? Nema boljeg izraza za takvo što nego POREMEĆENI SUSTAV VRIJEDNOSTI.
I onda ćemo se čudit što naša dica nemaju respekt prema svom klubu, što ga ucjenjuju, što ga ponekad i omalovažavaju (u pojedinačnim slučajevima). Najlakše je njih okriviti za takvo što, no sve to nastaje kao posljedica toga što sustav vrijednosti u klubu već odavno ne funkcionira. Plaća, odnosno sva primanja pojedinog igrača moraju biti u skladu s onim što taj igrač daje na terenu i u skladu s onim što pruža za svoj klub. Može se pogriješit kod jednog igrača, ali kada se sustavno pogoduje pojedincima i kada im se sustavno daju znatno veći iznosi u odnosu na domaću dicu, a pri tom ti došljaci u većini slučajeva ne pokažu previše, onda se ni od naše dice ne može očekivati pozitivna reakcija.
Svoju dicu klub treba znati odgojiti, treba im ponuditi sustav vrijednosti koji je prihvatljiv. Dok je god ovakvog pogodovanja i omalovažavanja svoje mladosti, do tada ne treba očekivati niti bolje ponašanje tih istih momaka prema svom klubu. Je znam, najlakše je nama pljucati po njima kada se dogodi novi „slučaj Jelavić“. No koliko god je Jelavić kriv za svoje ponašanje, oni na katu su barem isto toliko odgovorni.
SLUČAJ MILIĆ
Nakon zadnjeg svog posta, na mail mi je stigla opaska vjernog čitatelja, da kako to da skoro nikada ne komentiram trenera Krstičevića. Pa evo i mog komentara na tu temu. Iz mog kuta gledanja radi se o izuzetno karakternom i radišnom liku koji je svojim rezultatima demantirao sve kritičare. Da ponekad ne pogriješi u taktičkim zamislima, da ponekad nema stila u izjavama, da ne zna obući odijelo kada igramo na San siru, to stoji... Ali iznad svega ima jako dobar rezultat s obzirom na kvalitetu momčadi koju ima. I još uz to ima sad već pomalo prepoznatljivu igru. Bit će tu još uspona i padova, ali za sada Miši ide „palac gore“. Uz sve to ne zaboravimo da je uspio izbaciti i afirmirati dosta mladih igrača poput Radoševića, Milića, Andrijaševića, Caktaša...
Uzmimo sad primjer malog Milića. Krstičević mu je kao trener pronašao mjesto, te mu je dao potrebnu sigurnost u igri. Čak je nedavno u novinama javno stao iza Milića kako potpuno slobodno može igrati i bez obzira na moguće padove u igri kako će uvijek biti iza njega. Upravo na taj način sa daje važnost i sigurnost mladom igraču, te se od njega može napraviti pravi klupski projekt.
No s druge tom istom igraču ugovor traje još godinu i pol dana i zašto mu ljudi iz Uprave ne ponude financijski bolji, te svakako duži (na 4-5 godina) ugovor, kako bi zaštitili klub, a i kako bi samom igraču pokazali koliko ga cijene?! Ovako nam potencijalno prijeti još jedan slučaj i strah me iti pomisliti da ćemo i ovdje imati još jednu povuci-potegni situaciju. Zato bi klub i MIliću i Andrijaševiću i Caktašu i Miloviću i da dalje ne nabrajam trebao ponuditi višegodišnje ugovore sa značajno boljim uvjetima da zaštiti sebe, ali i da oda priznanje tim igračima za minuli rad. Tako se vraća ugled klubu, tako se odgajaju naša dica, tako se poremećeni sustav vrijednosti vraća na svoje mjesto.
I za kraj, osobno se nakon više od godine dana rada i lutanja po Europi vraćam kući i moram priznati da sam se prilično zaželija poljudske atmosfere. Zdravi i veseli bili!
Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail: ante.armanda@xnet.hr
Post je objavljen 01.02.2013. u 14:17 sati.