U proteklih se nekoliko dana,nakon dugogodišnjeg muka, čak na dva skupa, prvoga u organizaciji jedne političke stranke, a drugoga u organizaciji jedne građanske udruge, razgovaralo na temu imigracijske politike koju Hrvatska nema, a koja Hrvatskoj očigledno treba.
Znakovito je to, jer su se na spomenutu temu u ova dva slučaja, osim demografa i drugih stručnjaka, očitovala i dva visoka državna dužnosnika. U prvom slučaju, na skupu HNS-ove Političke akademije, o imigracijskoj je politici progovorila potpredsjednica Vlade Vesna Pusić, a na skupu Hrvatskog foruma, svoju nedvosmislenu i snažnu potporu formuliranju imigracijske politike Hrvatske, dao je Predsjednik Republike Ivo Josipović.
Napominjem ovo, jer je riječ o prvim javnim potporama otvaranju ove važne teme od strane visokih državnih dužnosnika, što možda najavljuje i promjenu općeg političkog raspoloženja kad je riječ o razumijevanju brojnih implikacija koje proizlaze iz činjenice postojanja ili nepostojanja imigracijske politike Hrvatske.
Naime, kada je prije pet godina, Hrvatska gospodarska komora organizirala međunarodnu konferenciju pod nazivom „Useljenička politika u funkciji razvoja“, koja je na vrlo meritoran, kvalificiran, stručno i znanstveno utemeljeni način otvorila pitanja demografskih kretanja i krajnje nepovoljnih demografskih trendova u Hrvatskoj, te utvrdila potrebu da se, između ostaloga, uspostavi i jedna ozbiljna useljenička strategija, onda su iz različitih ideoloških busija krenuli neviđeni napadi i na Komoru i na njenog Predsjednika, sa ciljem, da se rasprava zaustavi i da se proskribiraju njeni poticatelji i zagovaratelji.
Sa sindikalne su strane krenuli napadi da se tobože želi ugroziti radna i socijalna sigurnost hrvatskih radnika „uvozom jeftinije radne snage“ kao nelojalnog konkurenta postojećoj armiji nezaposlenih, a sa nekih drugih strana se pucalo na tobožnje ugrožavanje nacionalne hrvatske supstance „uvozom azijata i afrikanaca“ i „nepovratnim ugrožavanjem hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta“.
Ova dva tipična modusa osporavanja i samoga razgovora o temi useljavanja u Hrvatsku, perzistiraju i danas na javnoj i političkoj sceni i upravo su oni razlog za svojevrsno tabuiziranje teme useljavanja, ali i nelagode politike i političara da , otporima unatoč, nametnu ne samo raspravu o imigracijskoj politici kao relevantnu, već i da krenu u nasušno potrebnu operacionalizaciju sustavne imigracijske strategije i politike ove Zemlje.
Izvjesno je, naime, da je Hrvatska danas država sa krajnje nepovoljnim demografskim trendovima. Na djelu je opće depopulacija Hrvatske, a posebno nekih njenih dijelova, koja traje već dvadeset godina i sasvim je izvjestan njen nastavak i to iz oba ključna razloga: jer nam je natalitet niži od mortaliteta i svake nam godine umre „cijela jedna Makarska“ više nego li nas se rodi, te zbog znatno većeg iseljavanja iz Hrvatske, od useljavanja u nju. Još su porazniji podaci vezani za strukturu stanovništva. Smanjuje se broj mladoga, a povećava broj staroga stanovništva, po čemu postajemo jedna od najstarijih država svijeta, smanjuje se fertilni kontingent stanovništva, smanjuje se radni kontingent i iz godine u godinu mu se povećava starost. Stoga, je minimalno duštveno odgovorno, ma kako to cinično zvučako uz brojku od oko 400 000 nezaposlenih, postaviti pitanje: Tko će raditi u Hrvatskoj, tko će osiguravati ekonomski prosperitet ove zemlje, njen ukupni razvitak i njenu budućnost? Tko će osiguravati egzistenciju njenih preostalih građana, naime nas samih?
Ozbiljne države odavno vode osmišljene,sustavne i obuhvatne politike, kojima se osiguravaju od rizika gubitka najvažnije razvojne supstance, ato su ljudi. I to rade na više načina.
Mjerama populacijske politike potiču razvitak vlastitog stanovništva, tako da djeluju pronatalitetno, mjerama obiteljske politike pomažu mladim obiteljima da ostvare roditeljstvo i osiguraju normalan razvoj njihove djece, mjerama obrazovne politike da usklađuju obrazovne programe sa potrebama domicilnog gospodarstva, mjerama radne politike da usklađuju ponudu i potražnju na tržištu rada, posebnim mjerama potiču ostanak mladih, obrazovanih ljudi u domovini, mjerama useljeničke politike da potiču dolazak mladih, obrazovanih, uspješnih i kreativnih ljudi.
Zašto sve to ne bismo radili i mi u Hrvatskoj? A ne radimo! U ovom trenutku Hrvatska nema niti jednu instituciju koja bi se bavila ovim prevažnim pitanjima, niti jedno ministarstvo, niti jednu agenciju ili vladin ured, koji bi se bavio demografskim razvitkom Zemlje. Nemamo čak niti registar stanovništva, te čekamo svakih deset godina da nam se na kapaljku kaže koliko nas uopće ima.
Zašto Hrvatska ne bi koristila čitav taj dijapazon mjera?! To znači istovremeno zagovarati i pronatalitetnu i useljeničku politiku , jer one nisu jedna drugoj suprotstavljene po principu ili-ili, veće su nužno komplementarne. Zauzimati se za ozbiljnu imigracijsku politiku nikako ne znači odricati se od napora da se sačuva i narodnosni (etnički) kapacitet nacije niti su oni koji to zagovaraju opasni anacionalni nihilisti, koji bi Hrvatsku napučili, baš kao u jednoj dnevnoj mori Brešanova svećenika koji buši kondome, crncima, žutima i crvenima, kojima de facto zamijenili Hrvate. Nipošto. Kao što ne znači da su oni koji snažnije zagovaraju mjere pronatalitetne politike, zatucani ksenofobi, koji bi Hrvatsku okružili, izolirali, etnički očistili i etnički sterilizirali.
Izvjesno je da se naši demografski problemi ne mogu riješiti isključivo niti ponajboljom pronatalitetnom populacijskom politikom, te da htjeli mi to ili ne, samo i useljavanjem novih stanovnika možemo osigurati opstanak i budućnost i Zemlje i Nacije. A kad je o naciji riječ, nije za odmet podsjetiti na veliki broj velikih Hrvata, koji su doseljenici u prvom ili drugom koljenu, od Lavoslava Ružičke, Hermana Bollea, Augusta Šenoe, gradonačelnika Heinzla, Slavoljuba Penkale, Josifa Runjanina i brojnih drugih koji su nas ali i svijet trajno zadužili. Stoga Hrvatska i dalje treba otvoriti svoje društvo i svoje granice, ali ne tako da stihijom i slučajem puni svoj ispražnjeni prostor, već upravo obrnuto da kao privlačna i uspješna zemlja u kojoj će ljudi rado htjeti živjeti, obrazovati se i raditi, sama odlučuje o tome tko će nam dolaziti. To znači i poticanje izvrsnih na useljavanje baš u Hrvatsku, jer za njih se već odavno vodi bitka na globaliziranom tržištu rada.
Stoga Hrvatska gospodarska komora, slijedom započete inicijative na formuliranju proaktivne hrvatske useljeničke politike, a još više slijedom svoje preko 160 godina stare institucijske društvene odgovornosti, nastavlja aktivnosti na ovome poslu, pozdravljajući spomenute rasprave, kao svojevrsne znakove pored puta.
(post je objavljen i na službenom portalu HGK)
Post je objavljen 29.01.2013. u 15:40 sati.