Očaj kojega dozivah, bio je točan kao sat. Uljudno je pokucao na ta vrata nakon čijega se škriputa ukazao u krvi i mesu;
očaj-in persona.
taj pogled podsjetio me na pogled psa koji poslušno donosi bačeni frizbi, u zubima. Fascinira te ta prividna naivnost...varljiva naivnost uz pomoć koje vjerujemo...mi vjerujemo u očaj. Spas je potražio u prvome licu množine, iako je nevoljko ulazio nazad u tor.
U moru njemu sve sličnijih bića, pokušao sam zametnuti trag, a ipak...očaj me je dočekao na tim vratima sa frizbijem u zubima.
Snubeći se međusobno, jedući se ponekad, uspjesmo se preživjeti.
Nakon par mjeseci našeg prinudnog suživota i nakon neuspješnog pokušaja obostranoga samoubojstva, prepustio sam se bujicama (ne)dešavanja...očaj se u momu životu raskomotio i ponašao se kao doma.
-ej buraz, ima šta u frižideru?
Post je objavljen 27.01.2013. u 11:05 sati.