DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
VJERA ZNAČI NE RAČUNATI NA SEBE I NA SVOJE SPOSOBNOSTI NEGO SE BEZ PRIDRŽAJA I ZAISTA POTPUNO OSLONITI NA BOGA
»Apostoli zamoliše Gospodina: „Daj nam više vjere!”gospodin odvrati: „Ako zbilja imate vjeru koliko gorušičino zrno, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' i poslušao bi vas.« (Lk 17,5-6)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Današnja liturgija nas poziva na istinsko produbljivanje i praktično proživljavanje naše vjere.
Ovako tu krepost II. Vatikanski Sabor preporučuje svim vjernicima naših dana: »Samo svjetlom vjere i razmatranjem Božje riječi moći će se uvijek i posvuda razaznati Boga u kojem »živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28), u svakom događaju tražiti nejgovu volju, vidjeti Krista u svim ljudima, bliskima i tuđincima, ispravano suditi o pravom značenju i vrijednosti vremenitih dobara u njima samima i u odnosu prema čovjekovu cilju« (LG 4).
Stoga smo se sabrali oko uskrslog Krista da takvu vjeru očitujemo i za takav dar vjere molimo.
U želji da sebe i svijet oko sebe promatramo očima vjere, danas vapimo s apostolima Gospodinu: »Daj nam više vjere!« (Lk 17,5)
Tako prorok Habakuk, koji se nije mirio s nepravdama u svome narodu (posebno s porobljivanjem malobrojnih naroda od strane moćnih susjeda, prigovara Bogu zašto podnosi sve to nasilje na zemlji.
On želi da ga Bog čuje dok opisuje zlo u svijetu i da mu odgovori na njegove molitve i vapaje za narod.
I Bog zaista odgovara na te teške prorokove tužaljke govoreći da treba čitati Božju riječ i nastojati je ispuniti. A to znači živjeti od vjere.
»Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.« (Hab 2,4)
Vjera znači ne računati na sebe i na svoje sposobnosti, nego se bez pridržaja i zaista potpuno prijateljski osloniti na Boga.
Takva vjera daje pravedniku snagu da unatoč zlu u svijetu vjeruje u Božje spasenje, da „čuje” i „vidi” kako ipak Bog djeluje u svijetu.
Stoga riječi sv. Pavla apostola, nekoć upućene Timoteju, Crkva danas upravlja nama kršćanima i očekuje da se nećemo stidjeti Gospodina našega Isusa Krista i za njega polagati svoje svjedočanstvo koje se uspješnije daje životom negoli govorom.
Nije naime dosta Evanđelje naviještati već treba za nj štošta pretrpjeti.
To je moguće samo oslanjajući se na Božju snagu. A to znači živjeti po vjeri. Zato aposttol kaže Timoteju:
»Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.« (2 tim 1,13-14)
To propovijedanje apostolâ proizvodi ćudoredan život i može čovjeka održati iznutra zdravim.
Sve ono što iskrivljuje taj nauk radosne vijesti spasenje u sebi sadrži klicu bolesti i vodi u nećudoredan život i u vječnu propast.
Stoga se svi mi moramo bezuvjetno čvrsto držati učenja i naviještanja Kristovih apostolâ i njegove Crkve.
Njihova jaka, prisna vjera i žarka ljubav, koje su obje utemeljene u Kristu Isusu i uvijek nas s njim povezuju, svima nama su najsigurniji putokaz prema vječnoj domovini.
Zato taj dragocjeni poklad, to povjereno nam blago, moramo brižno čuvati. A za taj teški zadatak bit će nam dana snaga Duha Svetoga koji prebiva u nama kao i u svakom kršćaninu.
Prema tome pravi Isusov vjernik odbacuje svaki farizejski stav te ponizno priznaje i prima Božji dar i tako živi od svoje vjere.
Za nju nije potrebno veliko znanje, nego sasvim nutarnji i stoga prema vanjskom izgledu ne tako veliki čin bezuvjetne predanosti kojim se čovjek prepusti da Bog djeluje u njegovu životu i s njime upravlja.
Kad je vjernik tako duboko i živo uvjeren da Bog sve vodi i sve može, on se posve oslanja na Boga i na svemogućnost njegove riječi i takav je onda kadar s bogom činiti i čudesa.
Stoga na molbu apostolâ da im umnoži vjeru, Isus odgovara da je njihova dužnost djelovati iz vjere kakva im je već darovana te postupati kao vjerni sluge.
»Ako zbilja imate vjeru koliko gorušičino zrno, rekli biste ovome dudu: 'Iščupaj se s korijnom i presadi se u more!' i poslušao bi vas.« (Lk 17,6)
Kao što sluge u dobrom gospodaru gledaju prijatelja pa u svemu nastaje spremno izvršavati njegove odredbe, tako i vjernici trebaju u Bogu gledati svojega Oca u kojega se isplati imati povjerenja. Takav odnos ljudi prema Bogu je jedino pravilan.
Svi su pravi Božji sluge uvijek bili svjesni da ih bog ne treba i da oni njegovim poslovima više škode nego koriste. Nije to izvrtanje istine imamo li na pameti da je sve dobro od Boga, a da su naši samo grijesi i manjkavosti.
Stoga sigurno nitko ne čeka da mu Bog zahvali za svaku dužnost koju je ispunio. Ističući ovako strogo potrebu poniznosti u služenju Bogu, Isus nam kaže: »Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Beskorisne smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti!« (Lk 17,10)
Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što mu smije služiti, bez ikakvih računica o nagradi, priznanjima i pohvalama.
I tko je tako vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god je taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Heb 1,2-3; 2,2-4
Ps 95 (94), 1-2. 6-7ab. 7c-9
2 Tim 1,6-8. 13-14
Lk 17,5-10
Post je objavljen 14.09.2010. u 07:50 sati.