DVADEST I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BOGATSTVO I RASKOŠAN ŽIVOT ZATVARAJU SRCE ČOVJEKA BOGU I LJUDIMA
»I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo.
Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: 'Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu.'« (Lk 16,22-24)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Isus je rekao da nijedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu, zato što će prije ili kasnije svoje srce priklonuti uz jednoga i pristajati uza nj, a drugoga prezirati i mrziti.
Bogatstvo i raskošan život zatvaraju srce čovjeka Bogu i ljudima.
Stoga prema mjeri koliko smo slobodni od navezanosti za materijalna dobra ovoga svijeta i koliko smo pred Bogom duhom siromašni, toliko nas Bog ispunja svojom prisutnošću i bogatstvom svoje ljubavi i milosti.
Tako poput starozavjetnih proroka i Isus prijeti nesrećom bogatašima, a siromasima obećava Kraljevstvo nebesko, »jer što je ljudima uzvišeno, odvratno je pred Bogom« (Lk 15,15).
Već prorok Amos je govorio kako oni koji uživaju mogu biti uzrok nevolje za druge, a i za same sebe.
Proroka je osobito boljelo to što su se raskoši i uživanju predavali i oni koji su se morali zauzimati za sve potlačene i bijedne u zemlji.
Stoga prorok ustaje protiv tih bezbrižnih bogataša »na Sionu« koji preko mjere iskorištavaju i izrabljuju sve ono što im je na raspolaganju i što godi njihovim osjetilima. Već sam prorokov opis njihovih gozbi pobuđuje osudu i odvratnost prema tim raskošnicima za vrijeme njihova uživanja.
Oni će biti teško kažnjeni jer zaboravljaju na glad drugih ljudi koji nemaju ni jesti ni piti ni od čega živjeti.
Ne samo da će nestati sve veselje raskošnih gozbi, nego neće više biti ni takvih uzvanika. Gospodin, koji se uvijek brine za sve bijedne i potlačene, on će tim grešnicima raskošno života poremetiti planove i pomrsiti putove.
Svaki će od njih prije ili kasnije, a sigurno u času smrti uvidjeti da nas je Bog stvorio za nešto veće nego što je jelo i piće te da neće postignuti životni cilj nijedan od onih koji se upute putem ispraznog uživanja i na njemu bude ustrajao. Gospodin će kraljevati samo nad onima koji će uživati priznaju svojim Bogom i samo će njima pružiti ono što im je pripravio u vječnosti.
»Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.« (Am 6,7)
A to znači da ne možemo tako uživati plodove svoga rada, učenja i životnih uspjeha kao da ne postoje kraj nas i uz nas osobe koje toga ne mogu sebi priuštiti.
Zato u prispodobi o bogatašu i o siromašnom Lazaru Isus nam želi proučiti sa u konačnici bogatstvo ne daje nikakve prednosti pred Bogom koji je uvijek na strani siromaha, bijednika i nevoljnika i svih onih kojima je potrebna njegova očinska ljubav i zaštita i briga.
Isus ovom parabolom nije ćelio rješavati socijalne probleme svoga i budućih vremena, nego je osvjetlio svoju simpatiju prema siromasima koje je nazvao blaženima zato što njima pripada kraljevstvo Božje (usp. Lk 6,20-24).
Isus ne tuži bogataša da je nepravedno stekao svoje bogatstvo ili da je tlačio svoje nadničare.
Grijeh mu je to što u svom bogatstvu i raskošnu životu nije vidio siromašnog Lazara koji »je ležao sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola.« (Lk 16,20-21).
Tako je Krist majstorski s malo riječi opisao sadašnje stanje mnogih koji kao da ne misle na drugo nego na ono što će staviti u sebe i na sebe. Taj bogataš nije na izričit način nijekao Boga, nego jednostavno nije na njega mislio i živio je kao da Boga nema, kao da je on samo potpuno svoj gospodar. On je živio mimo Boga i dane je svoje prolazio u blagostanju i udobnom životu. I tako je bio slijeo i za Boga i za bližnjega, jer nije vidio ni Boga ni siromaha.
Navođenjem imena Lazara uz nepoznatog bogataša Isus je htio pokazati da ovaj prosjek i bilo koji siromah na svijetu nisu jednostavno anonimni odrpanci, nego osobe s ounim ljudskim dostojanstvom Božjih sinova i kćeri.
I danas ima u svijetu mnogo bolesnih i gladnih. Posebno je muka za takve što su im pred očima zdravi i škrti bogataši koji ne mare za njihove nevolje.
Tko bi izbrojio prigovore, proteste i pobune onih koji trpe kad vide da drugi uživaju, a na njih se i ne osvrću.
To je za pojedinca, skupine i narode najteže zlo. Upravo to predstavlja i najveći skandal našega doba. Ima sada na svijetu i lijepih primjera ljudske solidarnosti, ali još više nehaja za braću koja trpe.
Ali ovozemaljski život ima i svoj zadnji doživljaj, a to je »pogreb«.
Kad su obojica umrli, situacija života se promijenila: bogataš otišao u oganj pakleni, a siromašni Lazar u krilo Abrahamovo.
»I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan, kad je u paklu usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: 'Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!'« (Lk 16,22-24)
Bogataš se pati u paklu, jer je na ovom svijetu primio svoja dobra i svjesno ih koristio samo za sebe.
Ali siromašni Lazar koji je u svojim teškim nevoljama na zemlji i iz čireva ostao otvoren za Boga i ljude, sada se tješi u kraljevstvu Božjemu. Prema tome tko ne želi doći u paklene muke treba da sluša – kako kaže Isus – Mojsija i proroke: tj. Crkvu i njezine službenike.
A to znači da bog ne šalje izvanredne znakove kojima ljude prisiljava na vršenje svojih zapovijedi, nego samo svoju riječ dostupnu, čitanu i tumačenu u zajednici vjernika.
Iako je ovom parabolom Isus ženike u njihovu prijateljevanju s Bogom i ljudima, ipak On nije zatvorio vrata kraljevstva božjega ni bogatašima. Samo ih je upozorio da bogatstvo često zatvara čovjeka u sebe samoga i ruši mostove koji ga povezuju s Bogom i bližnjima.
Zato ne može biti pravi kršćanin onaj koji misli samo na sebe.
Pravednost prema svima i traženje Boga svjedoče o našem čvrstom prianjanju uz Kristovu poruku spasenja.
Stoga nas sv. Pavao apostol poziva da vjerujemo dobar boj vjere kako bi osvojili vječni život na koji smo pozvani i radi kojega smo dužni dati lijepo svjedočanstvo Isus Kristu pred očima cijelog čovječanstva (usp. 1 Tim 6,12).
Svaki čovjek koji se smatra Božjim mora težiti »svim silama – kaže apostol – za pravednošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, blagošću.« (1 Tim 6,11).
To su sve kreposti koje pomažu čovjeku da postigne svoje potpuno savršenstvo, jer nas potiču da Bogu i ljudima dajemo sve što im pripada.
Tko uspije ovim krepostima prožeti sve svoje biće i ispreplesti sve svoje djelovanje, bit će zaista Božji čovjek i izvojevat će plemenitu bitku vjere i sigurnoo osvojiti vječni život.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Am 6,1a.4-7
Ps 146 (145),6-10
1 Tim 6,11-16
Lk 16,19-31
Post je objavljen 14.09.2010. u 07:55 sati.