U Hrvatskoj je razvod brakova u konstantnom porastu. Statistika kaže da se trenutno raspada svaki treći brak a stručnjaci predviđaju da će taj broj i porasti. U 2012. godini razvelo se oko 5.ooo parova što je 15 posto više u odnosu na prethodnu godinu i najveći broj razvoda u zadnjih dvadeset godina. Taj broj je veći u gradovima u odnosu na ruralne sredine. Da li se stvorio mentalitet povodljivosti i bijega iz bračne zajednice? Ili je institucija braka izgubila svoju vjerodostojnost , funkciju, ali i ljepotu?
Kao glavne razloge za prekid bračne zajednice statističari navode trenutno stanje u državi koje je rezultiralo nezaposlenošću i financijskim problemima. . I kroz povijest se pokazalo da u godinama velikih ekonomskih kriza, u krizu dolazi i bračna zajednica. Također, ljudi su sve manje spremni za ulazak u brak, vjerojatno zbog istih razloga, kao i zbog alarmantnih podataka o broju razvoda. Ne možemo se ne zapitati: da li zaista brak kao institucija i klasična obitelj neupitno izumiru i što je tome uzrok?
Da li razvod braka više sa sobom ne nosi stigmatizaciju i postaje sve lakše odlučiti se na taj korak? Možda često puta i prelagano. Stručnjaci navode da parovi kao glavne razloge razvoda navode : preljub, nasilje, nezrelost prilikom stupanja u brak, nedostatak komunikacije i razne vrste ovisnosti.
Kada sam čitala "Ljubavologiju" , hit knjigu našeg trenutno najčitanijeg autora self-help literature Brune Šimleše, u prvi tren sam ostala zatečena njegovim razmišljanjem da bi se trebalo razvesti puno više brakova kada bi se gledala njihova kvaliteta. No kada malo bolje razmislimo i pogledamo brojne brakove koji nas okružuju, shvatit ćemo da nije daleko od istine. Mnogi bračni parovi žive u "cimerskim odnosima" bez bliskosti, iskrenosti, poštovanja i razumijevanja. Svoj odnos "odrađuju" i ostaju u braku zbog djece, financija, straha od samoće, nekretnina kojih se ne žele odreći. A gdje je u cijeloj toj priči ona divna stvar o kojoj slušamo još od malih nogu, za koju nas uče da je svrha i smisao života? Gdje je nestala ljubav u" odrađivanju života" ? Da li je uopće moguće ostvariti takav odnos, radi li se o nedostižnom idealu ili ostvarivoj mogućnosti? Ima li ljubav zaista rok trajanja?
Postavlja se pitanje : što uopće čini dobar i skladan brak ili partnerski odnos i zašto tako naizgled lako, bježimo iz odnosa koji gradimo godinama, ponekad i desetljećima svog života?
Šimleša je konstatirao provodeći brojne razgovore sa ljudima različite dobi, ekonomskog statusa i zanimanja da je kvalitetan partnerski odnos moguć ako su ispunjena tri uvjeta : kompatibilnost partnera, iskrenost i ravnoteža primanja i davanja. Zvuči jednostavno no da li je to idealna slika teško ostvariva u praksi ?
U sustavu vrijednosti koji se tokom vremena stvorio, iskrenost je postala kategorija koja lagano izumire u svijetu u kojem živimo pa tako i u braku. Neiskrenost je samo polaznica na koju se nadovezuju nepoštovanje bračnog partnera, nedostatak komunikacije i preljub kao zadnja alternativa ispraznom i lažnom odnosu. A iskreni trebamo biti prije svega prema sebi. Samo to je put prema iskrenosti prema drugima oko nas.
Činjenica je da su mnoge osobe prilikom stupanja u brak nezreli pojedinci koji ne poznaju svog partnera ali što je još važnije - ne poznaju niti sami sebe. Od njih se brak očekuje kao nešto što dolazi u paketu sa : završi fakultet, nađi posao i oženi/udaj se. Mislim da pogotovo nas žene odmalena uče i odgajaju kako je brak kategorija kojoj treba težiti pod svaku cijenu. Mit o srodnoj duši, onoj drugoj polovici koja će nas ispuniti, upotpuniti i neizmjerno usrećiti uvelike je pridonio romantičnoj viziji braka" dok nas smrt ne rastavi". Nikako da shvatimo da smo potpune i ispunjene same po sebi i da ne postoji nitko na ovom svijetu tko će popuniti naše praznine osim nas samih. I često puta upravo taj strah od samoće nas koči da odemo iz nezdravog i nesretnog braka ili odnosa. Biti sam je kod nas još uvijek nepoželjno ,dok u svijetu postaje trend biti "single". Samci imaju ispunjene, kvalitetne živote i potpunu svjesnost da biti sam ne znači i biti nesretan.
Prinčevi i princeze ne postoje, postoje samo zreli pojedinci koji su naučili što je razumijevanje i poštovanje, koji su naučili što je podrška i pomoć, koji znaju izgrađivati sebe kao osobu i ujedno odnos s onim drugim. Osobe koje znaju ustrajati i onda kada postane teže. Koji su naučili voljeti . Zašto je najčešća opcija bijeg? Ne bježimo li time i od sebe samih?
Puno je mitova sa kojima odrastamo. Mit o srodnoj duši kao i onaj o suprotnostima koje se privlače. Zar zaista mislimo da ćemo sa osobom s kojom nemamo ništa zajedničko, od temeljnih životnih stavova pa do zajedničkih interesa i hobija , moći ostvariti duboku i trajnu povezanost? Teorija "suprotnosti se privlače" može funkcionirati kratko vrijeme zaljubljenosti koju prečesto miješamo sa ljubavlju. A razlika je velika. Padamo u zamku američkih filmova sa happy endom i neke romantične poetike, kemijske privlačnosti i ružičastih naočala koje padaju nakon nekog vremena i ostaje samo činjenica da to ipak nije osoba sa kojom bismo mogli provesti čitav život.
Ali kako vrijeme prolazi ostajemo živjeti u iluziji da će se nešto promijeniti i uvjeravamo sami sebe da ćemo moći promijeniti osobu pokraj nas da postane onakva kakva želimo da bude. I često puta su potrebne godine da shvatimo da mijenjati možemo jedino sebe.
No, zašto onda mnogi parovi ostaju u nesretnim i nekvalitetnim brakovima?
Mnogi ostaju u nekvalitetnim brakovima zbog djece, što je sasvim nelogična ideja jer kakvu poruku šaljemo djeci odnosom dvoje ljudi u kojem nema poštovanja, bliskosti, zdrave komunikacije, razumijevanja i ljubavi? Djeca su bića koju ne možete prevariti. Iako možda ne shvaćaju sve, ona jako dobro osjećaju. Činjenica je da je razvod bolan i težak za bilo koje dijete ali odrastati u okruženju u kojem nema ljubavi još je bolnija opcija. Djeca koja su prošla razvod svojih roditelja i koja žive u pozitivnom i poticajnom okruženju punom ljubavi i sigurnosti, odrast će u pozitivne, kompetentne osobe pune samopouzdanja i sa kritički zdravim odnosom prema svijetu koji ih okružuje.
Razvod braka je definitivno spas u brakovima gdje postoji nasilje u bilo kojem obliku . Osim fizičkog to može biti verbalno ili emotivno čije posljedice nisu zanemarive. Osobe koje zbog bilo kojih razloga ostaju u takvim destruktivnim i nezdravim odnosima, osudile su same sebe kao i svoju djecu na nesretan i ponižavajući život ispunjen samo strahom, nesigurnošću i nepoštovanjem. Čini mi se da je ekonomska situacije i nedostatak neovisnosti žena pogodovao ipak ostajanju u takvim brakovima. Mnoge bi otišle ali nemaju kamo. Bez financijske sigurnosti teško se odlučiti na takav korak , pogotovo u socijalno neosjetljivoj državi.
Emancipacija žena, koja je na neki način zloupotrebljena jer još uvijek živimo u društvu gdje žene rade ali isto tako obavljaju sve ili većinu kućanskih poslova i odgajaju djecu bez velike pomoći svojih muževa, pogoduju nezdravom odnosu punom zamjeranja i ljutnje. Komunikacija se gubi, otuđenost postaje sve veća. Bliskost i zajedničko vrijeme postaju nešto što se čini apstraktnim idealom, nemogućim u svakodnevnom životu koji je danas itekako težak i postaje umjetnost balansirati između posla, bračnog partnera i djece. Ali, često je potrebno tako malo, nije li možda riječ samo o lijenosti i površnosti?
Ipak mi se čini da mnogi ljudi u svojoj povodljivosti i neodgovornosti smatraju razvod "trendom". Jedno istraživanje je pokazalo da imate više šanse da se razvedete ako su se razveli vaši najbolji prijatelji, kumovi, netko iz vaše bliže okoline. Nije li razvod braka postao nešto što je moderno? Da li zaista moramo bježati na prvu naznaku problema ili se malo više potruditi da ih riješimo?
Malo više razgovora umjesto života u virtuali , malo više iskrenosti prema sebi i onom koga smo izabrali umjesto šutnje, više razumijevanja i zajedničkog vremena umjesto "odrađivanja života".
I ne bi li ipak, prije nego se odlučimo na taj drastičan korak i prekinemo jedan život kojeg smo gradili i stvarali dugo, trebali probati sve moguće načine da ponovno pronađemo onu možda, ne umrlu, nego samo usnulu bliskost i ljubav? Načina je mnogo i trebamo samo hrabrosti i snage da učinimo sve pred onaj konačni "zbogom".
A ako zaista nakon mnogih borbi i pokušaja ustanovimo da se odnos pretvorio u biljku koja je uvenula zauvijek, nemojmo to shvaćati kao veliki životni poraz. Ponekad trud zaista nije dovoljan. Sjetite se samo svih trenutaka kada ste voljeli, bili spremni boriti se, trenutaka kada ste od srca vjerovali. I zapišite sve te trenutke u svoj ljubavni životopis. Sigurna sam da će biti bogat.
Post je objavljen 25.01.2013. u 15:06 sati.