Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

Histerična površnost Sanje Modrić

(ovaj tekst sam stavio i na portal udruge "Nastavnici organizirano", prije svega jer je odgovor na uvrede u kojima je se naziva fašističkom i "križarskim školskim pokretom", a ovamo ide jer je, prije svega, osobni odgovor)

Mnogo se rasprava vodilo povodom akcije udruge "Nastavnici organizirano" za uvođenje mjere suspenzije. Ovisno o mjestu gdje se rasprava vodila - internetski portali, stručni forumi, mailing liste - rasprava je bila više ili manje stručna, više ili manje kulturna, više ili manje argumentirana. Ono što se pokazalo je da, što su sudionici manje anonimni, to bi rasprava bila konstruktivnija, razumnija i tolerantnija.

Zato nas je sve zajedno iznenadilo kad se u utorak, 22. siječnja pojavio tekst kolumnistice "Novog lista" Sanje Modrić "Demonska djeca" koji, kad ga pročitate, izaziva osjećaj da ste upravo prisustvovali histeričnom napadaju neuračunljive majke kojoj je netko pripomenuo da njezin potomak baš i ne pokazuje odgoj za kakav bi se očekivalo da ga ima osoba koja pretendira živjeti u civiliziranom društvu.

Naravno, ne znamo ima li Sanja Modrić dijete u školi koje je ogledni primjerak terora koji se provodi nad učiteljima i, još važnije, ostalim učenicima, niti je to imalo bitno za ovu raspravu, ali matrica ponašanja svakako je tu: gluhoća za sve dosad izgovorene argumente, nezainteresiranost za dubinu problema, nedostatak razumijevanja za situaciju u kojima se nalaze drugi, sljepoća za dugoročne posljedice po sebe, a još više po sve ostale.

I, najvažnije, neinformiranost o predmetu o kojemu se govori, ali i posvemašnja površnost u motivima, načinu i ciljevima, a pogotovo u percepciji realnosti koju Sanja Modrić, kao, želi komentirati.

Naime, za razliku od više-manje svih ostalih kritičara - čak i onih evidentno slabije obrazovanih i manjeg raspona pažnje, Sanja Modrić u svome tekstu niti ne pretendira obratiti pažnju na argumente, činjenice ili činjenične tvrdnje. Rezime cijelog teksta mogao bi se svesti pod "Ja sam uvrijeđena, povrijeđena i sad ću vam reći što mislim o vama", bez ijednog objašnjenja zašto, kojim povodom, iz kojeg razloga i što je to točno u našem nastupu što ju je zasmetalo.

Pritom je vidljivo i njezino potpuno neshvaćanje i neznanje o tome za što se mi zapravo zalažemo. Tako Sanja Modrić tvrdi da mi "tražimo drakonske kaznene mjere za dijete koje je tek krenulo u školu", iako su nam proteklih mjeseci jezici otpali od ponavljanja da suspenzija nije "kazna" nego operativna mjera koja ima dva cilja: pomoći problematičnom djetetu na najbolji način, dakle na mjestu gdje mu se može posvetiti puna pažnja, a ne dijeliti ga s ostalih 30 učenika, i drugo, omogućiti preostalih 30 učenika normalno, redovno i, u slučaju osmoškolaca, obavezno obrazovanje s učiteljem koji se sada mora posvetiti njima s punom pažnjom, znanjem i stručnošću, onom za koju je išao na fakultet (koji nije bio psihologija i defektologija, nego učiteljski ili nastavnički smjer).

Dalje, u klasičnom primjeru nekontrolirane histerije koja je u svojoj glavi stvorila sliku, a ako stvarnost ne korespondira s tom slikom, tim gore po stvarnost, Sanja Modrić tvrdi da je cilj ove akcije "baciti dijete van iz škole i ekspedirati ga u Vrapče", pri čemu opet pokazuje neznanje i neinformiranost o svemu što su članovi Udruge izgovorili i napisali otkako je akcija pokrenuta, pa i prije toga. Istina, Sanja Modrić spominje neke javne nastupe na televiziji (iako bi to mogao biti samo jedan javni nastup), ali ne i stranice i stranice teksta napisanog kako bi se argumentirali razlozi svemu ovome. No, dobro, razumijemo, teško je koncentrirati se na blok teksta kad ti je preko očiju prebačena crvena koprena i kad ti hormoni divljaju krvotokom, ali, savjet gospođi, stvari se malo bolje sagledaju kad udahneš, izdahneš, udahneš, izdahneš, pa odbrojiš do deset, ma može i do sto, pa onda pokušaš ponovo.

Tvrdnja da su se "kvalitetni nastavnici uvijek znali nositi s 'teškom' djecom" dodatno pokazuje nesnalaženje u okolišu koji zovemo "stvarni svijet", iako je ovdje uzrok vjerojatno nedostatak doticaja s konkretnim sektorom ljudskog društva o kojemu se ovdje radi, a zaključna rečenica da "upravo najneposlušniji i najnaporniji đaci kasnije uglavnom postanu najuspješniji liječnici, advokati i inženjeri" je neke kolege navela na pomisao da cijeli tekst zapravo ironizira stavove koje, kao, zastupa, i da Sanja Modrić zapravo uopće ne misli ozbiljno, jer tvrdnja je toliko bizarna i apsurdna da je odrasla ozbiljna osoba ne bi mogla ni izgovoriti bez cerekanja, a kamoli napisati u "ozbiljnom članku". No, budimo realni (kad već Sanja Modrić ne može), vjerojatno je riječ samo o nepopravljivim optimistima.

Zbog svega ovoga, kad nemaš argumente, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet protiv tebe i da te nitko ne razumije, kad neprestano nalijećeš na budale koje voze u pogrešnom smjeru (kao Mujo iz vica: "Ma što jedan? Stotine!") onda je jedino što ti preostaje histeriziranje, mahanje rukama, vikanje kako bi se nadglasalo one koji znaju bolje od tebe i, na kraju, vrijeđanje na osobnoj razini. Tako smo mi koji želimo da djeca dobiju bolje obrazovanje fašisti i križari, za koje bi najbolje bilo da ih se odstrani iz hrvatskih škola. Pametnome dosta (i previše), a dodani indikator ljudske bijede koju pokazuje ovakav nedostatak razuma u Sanje Modrić je njezina rečenica kojom se osvrće na učiteljicu koja je napisala pismo od kojeg je sve ovo počelo: "ona sebe nevjerojatno sažaljeva jer smatra da je ona bespomoćna žrtva ovog permisivnog školskog sustava". Naime, vapaj učiteljice "Molim vas, učinite nešto, pomozite mi da ga ne mrzim!" zapravo predstavlja konačni ljudski krik upomoć, koji govori upravo o tome koliko smo svi uključeni u ovo sposobni sagledati i drugu stranu, a ne psihopatski vidjeti sve samo iz jednog smjera, našega, nego pretpostaviti da svaka stvar ima svoje uzroke i načine rješavanja.

Međutim, da bi se takav ljudski krik shvatilo, valjda treba biti čovjek. S razumom, elementarnom količinom empatije i, poželjno, bar minimalnom sposobnošću samokritike. Što su, izgleda, elementi koji Sanji Modrić nedostaju.

U osobnim razgovorima su pale ideje da se ovaj tekst prijavi Sudu časti Hrvatskog novinarskog društva, ili čak, zbog direktnih uvreda, tužiti autoricu sudu zbog klevete, ali, generalno, mislim da bi to bilo uzaludno trošenje energije i vremena. Ako u glavi Sanje Modrić vladaju toliki metež i kaos da može objaviti ovakav tekst bez straha da će od sebe napraviti budalu pred tisućama čitatelja, onda možda zaista nije potrebno da je mi dodatno kažnjavamo.

Post je objavljen 23.01.2013. u 16:58 sati.