kroz te bijele mutne pejzaže koračam uobičajenim korakom
slijedim svoje stare ugažene stope.
ne bojim se da ću se izgubiti u tom bijelom zidu koji se stalno odmiče.
mirno i plitko dišem i ne govorim puno.
koračam dobro poznatim putevima bez uzbuđenja i iščekivanja.
ne tražim horizonte ni u kojem smjeru.
samo se prisjećam svih svojih pogleda u daljinu.
koliko će dugo trajati ovo zataškavanje i prikrivanje stvarnosti?