Uistinu volim pisati, a pogotovo "voditi blogove" ako se to tako može nazvati.
Zašto je to tako treba potražiti u tome da ja ne vodim nešto pretežito aktivan život (čitaj to "dosadno mi je"),
a i stvar je ta da dok pišem, zapravo čak i sistematiziram svoje misli i nekako je lakše fokusirati se na
pravi osjećaj, pravu misao, ideju...
Sjećam se zapravo da sam imao jedno razdoblje kada sam bio full sretan upravo zato jer sam pisao i jer su iz toga dolazile neviđene ideje od kojih većina nije ispunjena i tek se sada vraćaju na pamet. To je divno.
Još ljepše je što ne osjećam da se više moram "skrivati" or anything, ne moram pričati u tajnim kodovima i tako to.
Ako o nečemu želim pričati, pričati ću i točka.
Zadnjih dana na mislima mi je samo besmislenost svega, ono kada ti je ravno odavde pa do Londona.
Jedan povratak u Rijeku i sve se vrati na mjesto. Shvaćam zašto sam na faxu, zašto učim, zašto
nemam sreće u ljubavi i tako zapravo dođem do sreće. Sve uz little bit of my friends, iako se uopće više
ne osjećam tako dobrim prijateljem njima, kao da se to promjenilo; i dalje smo si dobri i super, ali sve se mijenja
- valjda to tako mora biti, ipak sam ja otišao gore u Zagreb. Eh...
Barem me to nije spriječilo da se osramotim kao i uvijek sa k'o zna čime, pošto se ni ne sjećam jučerašnje večeri.
Ali bila je to lijepa večer bez obzira na količinu alkohola u krvi i bez obzira što postolare baš i nisam doživio.
Osjećao sam Rijeku, a to mi je jedan od ljepših osjećaja koji me jednostavno obuzme i ne pušta.
I viski. Osjećao sam i viski. Al' briga me, yolo. XD
Pa, nadam se da budem nastavio pisati.
Luka, piši. PIŠI.
čaos.
Post je objavljen 20.01.2013. u 12:56 sati.