Sutra ću.
Odlažem. Budem. Kad dođu bolji dani.
Sad ću živjeti, sad ću vršcima prstiju prolaziti po reljefima vlastitog života.
Sada ću tim vrhovima prolaziti po onome što se mora. Što se treba. Što se iz navike hoće. Hoću.
Pa radim. Radim kako treba. Što treba. Dok treba.
I sanjam. Ulovim se. Tu i tamo, tijekom dana, pronađem pukotine u vremenu pa ih širim i punim snovima. Trpam. Pretrpavam. Želim da vire, da vise preko ruba pukotina mojih dana. I vise. I sjaje. I sanjaju se.
U cijelom tom kaosu, karnevalu obaveza, onome što olako zovemo životom, umjesto pravim imenom. Obaveze. Navike. U svemu tome nalazim način omotati svoje Moram svojim Sanjam.
I sanjam. Više no ikad.
Sanjam jer su mi koraci danas veliki. Jer su mi cipele udobne. Jer mi je kaput topao. Jer sam svoja. Sanjam opipljive jave. Sanjam što sam mogla, a nisam znala. Sanjam jer sam naučila sanjati. Slikam. Stvaram.
Punim pukotine svojih reljefa pregrmljenim čežnjama, ostvaranim nadama i budućim snovima.
I kad se boja mojih neuredno nabacanih snova razlije, kad iskapa po vremenu i meni, kad se sasuši, kad mi se snove više nitko ne bude mogao svući bez kože. Tad
Što tad?
Neću sutra. Moji snovi već su se razlili. Ja sanjam. Dok živim. San.
...
Neki dani u godini su tužni. Neki su tihi. Neki su naporni. A neki su, kao ovaj današnji, neki su smisao života. Što se danas dogodilo? Ništa osim života. Je li to dovoljno? Rekla bih da jest.
Post je objavljen 19.01.2013. u 20:10 sati.