Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/northernexposure

Marketing

Pustinja

Prošla je već cijela vječnost kako sam zadnji put imala potrebu napisati nešto.
Čemu?
Nekad sam vjerovala kako ću pisanjem zarađivati za život, nekad sam isto tako vjerovala kako je život sve samo ne provlačenje kroz dane i čekanje vikenda.
Onda sam izgleda u nekom trenutku neprimjetno odustala i postala kako se ono kaže prihvaćenom?
Ima debele ironije u tome kad odustanemo od svog života, onda se do kraja divimo buntovnicima koji to nisu učinili.
Kada bi me netko iznebuha pitao kome se divim, meni prvo na pamet padne Mate Parlov.
Ne Majka Tereza, Nikola Tesla ili Mahatma Gandhi, mene fascinira boksač koji je osvojio sve što se osvojiti moglo, a zatim kuhao kave za šankom malene birtije u Puli.
No, to je sasvim neka druga priča.
Kako je krenula godina?
Putovanjima, lutanjima, cestama kao što je i završila.
Jedan od onih iskonskih mističnih trenutaka zbio se na Đurđevačkim pijescima zadnjim trzajima dana stare godine.
Ne, nije mi se ukazao Isus ili nešto slično, niti Majka Božja ako mislite.
Nevjerojatan mir, pješčane dine i otisci životinja koje su tud prošle noć prije, učinilo je kao i nebrojeno puta dotad moju zaljubljenost u zemlju još većom.
Obožavam ovu zemlju, nadahnjuje me svojom ljepotom i pričama.
Vjetar je tako brijao valjda samo Orkanskim visovima mislila sam dok sam hodala po dinama nekog davnog pješčanog kraljevstva.
Znate li kako u Hrvatskoj postoje vulkan i stepa?
Ja sam sad bila u pustinji, mom davnom dječjem snu, o vulkanu i stepi pričati ću vam neki drugi put.
Ako ikad poželite osjetiti samoću otiđite u Baranju i pogledajte ravnicu koja seže do tanke crte gdje dodiruje nebo.
Ali pustinja, ona je surovost.
Mali buseni trave na pijesku izgledali su mi kao čuperci na glavi poslije kemoterapije.
Nježno, tužno, krhko.
Očekivala sam Malog Princa kako će svaki čas izaći iza nekog zakržljalog grma u pijesku ili bar lisicu?
Nitko nije došao, samo smo vjetar i ja stajali sučelice na pijescima koji plešu svoj živi ples.
Čudni su ti pijesci, primaju udarce tuđih đonova, a opet ublažuju ih svojom mekoćom.
Zatim brišu tragove, nemilosrdno.
U daljini se nazirala neka crkvica, baš kao na slikama podravskih naivnih slikara.
Bez glasa, zvonjave ili bilo čega što bi dalo naslutiti kako izvan pijesaka postoji neki život?
Sve je stajalo u tišini, jedino je vjetar govorio.
Taj trenutak mira i samoće u hipu me približio onom transcendentalnom iskustvu za koji čitam kako ga drugi mukotrpno traže.
Sjetih se kako mi je konobar u hotelu prije puta rekao kako su pijesci lijepi u proljeće kad ožive leptirima.
Mogla sam zamisliti šarene letače kako živim bojama sipaju zlaćan prah na crvenkasti pijesak.
Sve je u tom trenutku dobilo smisao, kao kad se puzzle nakon mukotrpnog slaganja napokon otvore.
Doći ću proljeće i gledati život pred sobom, jer što smo drugo doli leptiri?
Bojimo svoje dane svako malo posipajući svjetlucavi prah u pijesak.
Onda nas sve manje ima, pustinja nas proguta.
Kad tako razmišljam počinjem voljeti ljude.
Što pustinja čini čovjeku?






Post je objavljen 15.01.2013. u 19:43 sati.