Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Mare i Kate

Mare i Kate su bile obične, prosječne splitske, nikad idealno ostvarene udavače. Relativno pomaknute, relativno moralne i vanredno nesretne u ljubavi. Mare je naoko bila ono što se kaže, "tipična Dalmatinka", ako tako nešto uopće postoji. Ona je mislila da ne postoji, ali, u virtualnim komunikacijama s nekim Zagrepčanima, dogodilo joj se, ne samo jednom, da joj nevidljivi potencijalni partner kaže "Ti sigurno nisi stvarno Dalmatinka. Previše književno pričaš". Ti likovi su, dakle, u skladu sa svim najjeftinijim stereotipima, bili uvjereni da se tipična Dalmatinka nikako ne može sakriti niti riješiti svog npr. splitskog dijalekta, i, ako im se u prepisci nije obratila u stilu "Alo brale, ča ima?", to je bio siguran znak da laže o svom identitetu. Tipična Dalmošica, po njima, morala je zvučati kao jedan od onih likova iz crtića koji su sinkronizirani na način da je svaki lik redikula, priprostog čeljadeta iz neke hrvatske zabiti, jednostavno MORAO govoriti dalmatinskim dijalektom. Zalud je Mare završila puste škole, njena dalmatinština ju je, po njima, određivala neumoljivo i unatoč svim njenim "netipičnim" stilskim i pravopisnim nastojanjima. Crna, visoka, suzdržana, sva nekako kamena, izgledom je možda ipak potvrđivala stereotip. Bila je, u stvari, poprilično lijepa u doslovnom smislu te riječi. Kate je pak mogla konkurirati za ulogu slavenske ikone, s tim visokim, izraženim jagodicama, mekanim kretnjama i šušurom plave kose na glavi. U odnosu na Maru, nije ju se moglo zvati ljepoticom, međutim, imala je više udvarača od nje. Možda zato što je bila baš nekako "ženskasta", onako mačkasto podatna u nastupu i komunikaciji, pa su muškarci na nju reagirali instinktom mužjaka kad namiriše gostoljubivu žensku put. U pojavnom obliku tako različite, bile su spojene vječitim nezadovoljstom na emotivnom planu. Istrčale su one sve svoje trke pošteno, bilo je tu i rastava, i psihopatskih likova, i nedočekanih alimentacija, depresija i samohranih, proplakanih godina. Rezimirano, u Splitu bi ih se nazvalo jednostavno - ženskim pegulama. Nikako na zelenu granu. Od zelene grane njima je ostajala jedino tuga južnog voća.
Mare je, osim čvrstine koju je odavala svojim, nekako kao isklesanim fizičkim izgledom, u skladu s tim imala i poprilično čvrste životne stavove kojima je, skoro matematičkom neumoljivošću, odvagivala svijet oko sebe. Za nju su sve stvari i pojave bile jasne, boje su bile crne ili bijele, nijanse nije vidjela, a ako bi ih i vidjela, nije ih uvažavala niti im pridavala neki značaj. Kad je u svojim matematičkim procjenama nailazila na iznimke, one su za nju bile baš to - iznimke koje potvrđuju pravilo. Za razliku od nje, Kate je svojim plavim očima svijet vidjela isključivo kao spektar maglovitih nijansi i nikada nije bila sposobna išta u svom životu proglasiti samo crnim, ili samo bijelim. Njoj su iznimke bile neumitna potvrda da pravila ne postoje i ne važe.


nastavlja se...



Post je objavljen 08.01.2013. u 10:47 sati.