Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

Marketing

Nebo nad Berlinom

Na Berlin se oštrim već godinama. Napokon, muž i ja odlučili u Berlin i to „nesporazumom“. Doslovno. Djecu uvalili mojoj mami, uzeli 2 dana godišnjeg i luterani (sinonim moje prapranone Vickice za nevjernike) na štefanju ostavljaju domovinu i obitelj i lete za Berlin.

Nakon sumanutog traženja mog pasoša po kući sat i pol prije polijetanja i nakon taxija koji 10 minuta stoji da bi uključio taksimetar i ždere moj zadnji preostali živac, ipak smo stigli u Berlin. Iz Zagreba – sa tri leta. Kad je vidio moje boarding pasove, na kontroli pasoša u Minchenu policajac me pitao: „Do you like flying?“ „It was cheaper this way.“ Jedan od onih ljudi kojima cijelo tijelo veselo pjevuši, tako je dobre volje da se zbunite. Toliko se smješkao i 3 sata vrtio moj pasoš u rukama da sam se usrala. Nešto mi ne štima s pasošem. Sad će sa smiješkom na licu reći: „Please, come with me.“ Međutim, s tim istim osmjehom mi je poželio dobrodošlicu. I shvatila sam da doma više ništa nije štimalo, a ovdje me raširenih ruku dočekuje policajac anđeoskog stava. Očito trebam biti ovdje. A moja reakcija straha je bila sasvim prirodna. Dolazim sa Balkana, a tamo ne rastu takvi policajci :-) .

Taksijem do hotela. Veliki prostrani mercedes, ugodni i pošteni taksista. Rijetka pojava u mnogim EU gradovima. Hyatt, odmah kraj Potsdam placa, u strogom centru Berlina. Nije mi prvi luksuzni hotel. I moja i muževa korporacija su me obilato častile, ali ovo još nisam iskusila. Pure pleasure. Nije stvar luksuza, stvar je stila. I kreativnosti. Moj prvi sight seeing – Hyatt. Klasičan, ali originalan, s daškom umjetnosti. Lego mi je. Redovna cijena naše sobe je 595€. Za 4 noćenja 2380€. Za te novce hrvatski penzioner živi skoro godinu dana. Na našem katu, sedmom najvišem (tzv. executive floor), nalazi se neki Hyatt club ili kajgod, koji radi cijeli dan i možemo se džabe okrijepiti pićem, a od 6 i hranom tzv. pre-dinner. Iz sobe pogled na nebo nad Berlinom: Berlinska filharmonija pod nosom, a u daljini wendersov anđel. Nisam zalud dala ovaj naslov J. Daljinskim upravljane zavjese, grijani mramorni pod u elegantnoj kupaoni od skoro 20 kvadrata, Bang & Olafsen tv (briga me za ime, ali „deluje“). I sve to džabe. Nije moj muž zalud derao cestu do Beograda 8 godina :-) . Čarobna formula: Beogradski Hyatt – loyalty card i puuuuuuuuuuno bodova na njemu.

U sobi ekspres raspakiravanje i u „kajgod“ sobu na čaj. Prefini Roibos, delišes! Takav možeš popiti samo u Engleskoj ili Njemačkoj. Nacionalne kuhinje sad nisu predmet razgovora, ali u Italiji nemoš popit dobar čaj.
U krevetu, muž i ja se svađamo ko će dobit tablet. On mora organizirat sightseeing, a ja želim napisat dvije trije o današnjem danu. Baš me uhvatila želja (a malo i potreba) za pisanjem. Ako mi ga uzme ode gušt, ode inspiracija. A onda mi sine! Može se pisati i olovkom po papiru. I to sad upravo radim. Ide malo sporije. Puno križam i umećem jer sam navikla na copy, paste, backspace, ali ide. Nesvakidašnje iskustvo. Zato sam morala otići skroz do Berlina.
I tako, ode dan prvi….

DAN DRUGI

Mobitel zvoni u 6 i 15, u 6 i pol se izvučem iz kreveta. Muž pita kolik je sati, lažem da je 7. Perem zube i čujem vrisak: ti si luda, 6 i pol je. Frikušo! Smiješi mi se bazen. Idem do kajgod sobe na voće i sok. U kajgod sobi sok od grejpa, pa malo multivitamina. Naravno, sve svježe cijeđeno, reko bi moj nonić – preprirodno. Malo voćne salate i do sobe u bademantel. Bazen, očekivano, razočaranje. Malo veća kada od 15 metara. Ok, prilagodljiva sam, malo slabije se odgurnem i mogu i plivat. Od plivanja ne očekujem puno jer od delfina mi se grči desna noga, a za leđno mi treba kompas. Voda oko 28-30 celzijusa, ja opet tri sata ulazim u bazen. Plivam delfin, 3 dužine, nema grča. Plivam leđno, a na stropu neke drvene letvice koje svojim rubovima čine prugu. Pa prsno, pa kraul i evo 200 mješovito. Pravo plivanje nakon oho-ho-ho-ho… godina.
Tuširanje, pranje i sušenje kose. Evo, ni Hyatt nijesavršen. Fen je slab, nikad kosu osušit. Doručak u kajgod sobi – na nivou. Vrhunski losos i neka dimljena riba, bo, valjda haringa. Sirevi tri četiri vrste: brie, gorgonzola, neki čak i meni presmrdljivi… perverzije. I što je najvažnije – odličan pekmez od naranče i tost koji s pritiskom puca izbaciš iz tostera – kad je pečen baš po tvom ćeifu. Kajgod soba izgleda ko veliki dnevni boravak. 6 malih stolova i 2 kauča, još par stolića s foteljama, 2 televizije i dvije biblioteke s konkretnim knjigama: Bauhaus, Pariz, monografije, vodiči Berlina,….

Na izlazu iz hotela, muž se sjeti da je zaboravio zabilješke u sobi. Kasnimo na turu, ja trčim u taxi i objašnjavam na engleskom gdje trebamo ići. On njemački, ja engleski, mučimo se oboje. On tvrdi da je bus za organiziranu turu iza ugla i da mi ne treba taxi. Ja mu pokušavam objasniti da to nije ta tura, ali uzalud. Vidno je iznerviran što još sjedim u autu i ne kužim da mi je bus iza ugla. I tako se ne kužimo, raste napetost i konačno iz hotela izlazi moj muž. Otvaram vrata i vičem: „Ovdje sam!“ Taxista meni: „Pa mi se razumijemo“. Svuda ista stara priča :-) . Sjetim se Coppenhagena. Na aerodromu me dočekao taksist crnogorac. Crn, skoro 2m visok, čim sam ga vidjela znala sam da je neki naš, skoro sam mu instinktivno rekla dobar dan. Moja djeca vjerojatno neće imati taj osjećaj „naši“. Naš taksist je bosanac, iz Posavine, ovdje je skoro 20 godina. I kaže doma je najljepše. Priče o životu doma, o rodbini u Zagrebu. Na kraju vožnje onaj poznati osjećaj bliskosti i poželimo si iskreno „sretno“.

Stižemo zadnji čas, za pol minute ih više ne bismo našli. Vodič Nikolaj, sa 7 god. iz Bugarske emigrirao u Ameriku. Razumije nešto hrvatskog, požuruje nas sa „ajde“ :-). Vrlo je uljudan, pažljiv, elokventan (možda i previše za mene, native speaker :-) ) i organiziran. Savršen vodič. (Tura se zove Insider Tour, tražite Nikolaja). Krenuli smo od početka: riječ Berlin potječe od slavenske riječi za močvaru jer su naselje osnovali Slaveni na močvarnom području. Uz bogat noćni život u 20-tima i tradicionalnu lijevu orijentaciju to je jedan od razloga zašto Hitler nije volio Berlin. Osnovala ga niža rasa. Njegov omiljeni grad bio je – pogađate – Munchen. Papa Benedict (Hitler jugend, od milja zvan Panda) je iz okolice Munchena. Sve se nekako poklapa, Berlin dobiva pluseve (Munchen minuseve).

Pod pruskim carevima, nijemci se ujedinjuju tek 1871. Zavidni Londonu i Parizu grade svoju katedralu u neobaroku i završavaju ju oko prijelaza 19. u 20. stoljeće. U savezničkom bombardiranju zapaljena, pa obnovljena, stoji ogromna i ne baš lijepa (ni barok puno puta nije lijep, a kamoli neobarok), spomenik potrebi za natjecanjem i grandecom.
Nikolaj nas uči o Karl Friedrichu Schinkelu. On je za Berlin bio što i Gaudi (i Domenico Montaner) za Barcelonu. Po utjecaju samo. Ljepota nije usporediva :-) . Schinkel je gradio dosta ranije (1./2 19. st.) i to u nekakvom „neoantičkom“ stilu. Naziv sam, naravno izmislila da nekako približim o čemu se tu radi. Pročelje se sastoji od gomile stupova i friza na vrhu. I tako puno puta. (Famozni opis Vivaldija - by Stravinski :-) ). Možda sam subjektivna, ali ovo je moj blog, pa imam na to pravo.

Na velikom trgu stoji praznina na mjestu kraljevske palače. Dokrajčili ju Rusi, jer je trebalo srušiti sve što podsjeća na monarhiju. Na tom mjestu su sagradili čudovišno zdanje za istočno njemačke oligarhe – partijce. U zgradi je bilo puno neiskorištenog prostora koji se vremenom počeo koristiti za plesnjake, kuglanje… i sl. Onda su 90-tih zapadnjaci po istom principu morali srušiti sve što podsjeća na komunizam, iako su istočnjake uz tu zgradu vezale lijepe uspomene :-( . Na tom istom trgu, ispred Schinkelovog partenona Hićo je držao govore SS-ovcima. One povijesne snimke su izgleda tamo nastale. Nije dozvolio da tamo raste trava nego je sve izbetonirao. Kad smo kod Hitlera – s tog trga se vidi gradska vijećnica – crvena (od crvene cigle) za koju sami Berlinci kažu da su toliko crveni da im je čak i gradska vijećnica crvena :-) . Gradonačelniku je ovo već treći mandat. Nakon što je izabran, izjavio je: „I am gay and this is absolutely fine.“ Na mjestu Hitlerovog bunkera danas je parkiralište ispred stambenih zgrada, ničim obilježeno. Berlin je svoje rekao, nemam ništa za dodat :-) .

To be continued...


Post je objavljen 04.01.2013. u 07:48 sati.