Ono što pamtimo nisu godine.
Jer sjećanja su bezvremena.
U 365 dana stane mnogo.
Ali, ako ne zapisujete, stotine dana pretvara se u jedan jedini dan
u kojem ponavljate nekoliko uvijek istih radnji.
Uglavnom automatskih i od vas samih neizabranih.
Za to vrijeme tisuće sati prosijava se kroz vremensko sito
na čijim se rubovima sačuva tek poneki trenutak.
Radosti.
Tuge.
Gubitka.
Ponosa.
Poneke riječi, pogleda ili smiješka.
Ugodnog druženja.
Ili rastanka.
Ispunjenja želje.
Ili nenadanog razočaranja.
Lica ljudi koji su došli ili otišli.
Propuštenih prilika.
Ili nenadane sretne okolnosti.
2012. mi je donijela nova iskustva.
U njoj sam polagala neke životne testove.
Neke uspješno, neke manje,
a neke ću možda morati ponoviti.
Ono po čemu ću je najviše pamtiti je što sam
izgubila iluzije da su mi neki ljudi prijatelji,
I doživjela ih onakvima kakvi su oduvijek bili;
sagledala ih u stvarnosti koju sam prije ignorirala.
Naučila sam prihvatiti neke od njih u okvirima u kojima i dalje
dijelimo nešto zajedničko, uglavnom svakodnevno i
dovoljno površno da bi ikada postalo važno.
Ne očekujem više od njih da vide ono što ne žele vidjeti.
Ali i zauvijek sam prerezala veze s onima koji su me opterećivali,
iskorištavali, gnjavili, oduzimali mi vrijeme,
energiju i prije svega radost postojanja.
S onima s kojima ne dijelim iste životne vrijednosti,
s kojima nisam uspjela naći zajednički jezik niti frekvenciju misli.
Pohvatala sam i neke davne niti
i obnovila kontakte s ljudima pogubljenim u nekim ranijim,
davnim godinama.
Slučajno.
Namjerno.
Zaboravljeno zašto.
Upoznajem pomalo i nove osobe koje sigurno nose
i neke nove i dobrodošle lekcije.
Naučila sam, prije svega, mnogo o sebi,
O svojim dometima i ograničenjima,
Dozvolila sam sebi reći „ne” glasno i bez osjećaja krivnje,
Dozvolila sam si ne tolerirati netolerantne
Ne opraštati pod svaku cijenu
Ne opravdavati tuđi bezobrazluk i nepoštovanje.
Priznala sam sebi da sam umorna od desetljeća slušanja,
podržavanja, stavljanja drugih na prvo mjesto.
Dozvolila sam sebi da kažem „dosta”,
da ignoriram prijekore, okrivljavanja, uvrede onih koji
jedino tako mogu doživjeti vlastitu vrijednost.
Prigrlila sam sudbinu samotnice
jer za mene individualnost nema cijenu.
Prekorenula sam prioritete,
Očistila police svoje savjesti
Pobacala suvišne misli
Napravila mjesta za nove doživljaje,
Za nove osjećaje
I nove misli.
O nekim drugim ljudima.
O stvarima koje su mi u ovom trenutku još nepoznate.
Ili daleke.
Oslobodila sam svoje vrijeme za
Spoznaju,
Učenje,
Stvaranje,
Disanje punim plućima.
Malo?
Mnogo?
Meni dovoljno.
Post je objavljen 02.01.2013. u 14:39 sati.