Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vidrinsmijeh

Marketing

VUNENA RUKAVICA



želim da se zna da sam nakratko izgubila jednu vunenu rukavicu
i da sam se cijelim putem vraćala nazad tražeći je
i da sam vidjela prosjaka kako je diže sa stepenica
i stavlja je na sigurno
moju vunenu modru rukavicu
a njemu su ruke bile
modre
od zime
i to me tako jako dirnulo
ma to me pokosilo
nije htio da je ljudi gaze
moju vunenu rukavicu
da je ljudi unište nogama
jer on zna kako je to
ljudi ne gledaju
gdje idu i nije ih briga

njega je
on zna

ja sam je uzela
moju vunenu modru rukavicu
i htjela sam za njim viknuti
nešto
nespretno se zahvaliti
dati mu obje moje
vunene rukavice

nisam

osjetila sam se posramljenom
zbog svake svoje tuge


apdejtak

I što mi se sve oko mene čini
otuđenije, zatvorenije, okrenuto samo sebi,
umjesto da se i sama okrećem sama sebi, svojim potrebama,
ja sve više, baš naprotiv, osjećam neku čudnu osjetljivost spram
najslabijih i najnemoćnijih,
prema najusamljenijima,
jednostavno ih više zapažam nego prije
i imam snažan poriv nešto učiniti i konkretno pomoći.
U dućanima, s jedva pola kruha, u parkovima gdje u istrošenim kaputima hrane ptice, jednostavno mi oko zapinje.
I nema to veze samo sa Božićem i ovim blagdanskim danima, ne.
Neka hipersenzibilnost.
To je onaj Goetheovski : ne mogu biti sretna dok na svijetu postoji ijedan gladan pas.

Nije baš neki lijep osjećaj. A nije depresija. Imam trenutke radosti, unatoč toga. Al ne slavi mi se ništa.

Drži me taj osjećaj već jako dugo vremena,
i zato se najradosnije, najopuštenije i najiskrenije osjećam samo u društvu djece,
male djece koja isto tako vide sve i osjećaju sve.
Ili potpuno sama u šetnji prirodom, gdje isto tako zapažam osjetljivost prirode,
njenu taktilnost i istančan smisao za svako osjećanje.

Djeca i priroda. Oni kimaju glavom. Oni me nikada neće krivo shvatiti.
Oni razumiju što želim reći.


Želim Vam sretniju i bolju 2013., neka Vas u njoj susreću Vaše vlastite Ljepote.




Post je objavljen 28.12.2012. u 21:59 sati.