Iz "Sjećanja" Višnje Stahuljak:
"Imala sam mamu i tatu. Dvije bake i dva djeda. Tri strica i dvije tete prastričeve, prastrine, pratete, pratetke, praujne i praujake i mnogo stričevića. Činilo mi se da sam silno bogata. Onda su nestali djedovi i bake, stričevi i stričevići su umrli, nestali, bili pogubljeni ili prognani, otišle su daleko moje tete i ja sam postala odrasla i siromašna."
Ja sam već jako dugo odrasla i puno ljudi koji su bili moje bogatstvo otišli su na razno-razne načine.Eto, od jučer sam još siromašnija jer je otišla i moja dugogodišnja prijateljica. Tek kad se rastaneš od nekog tko je dugo bio tu i s kime si dijelio tugu i radost, postaneš svjestan koliko ti ta osoba uistinu znači te kako je veliku prazninu u srcu ostavio njezin odlazak. Obogatila je moj život unoseći u njega radost i dok smo se opraštale navirala su mi sjećanja na sve naše zgode i nezgode, čineći rastanak sve bolnijim. Neumitno vrijeme učinit će svoje a ja ću se i dalje poput djeteta nadati da to nije konačno. Ako postoji u svemu tome i neka utjeha za nas odrasle, nešto poput one o kojoj priča Višnja Stahuljak , onda je to istina da jedino pravo bogatstvo čine ljudi te nada da sam i ja uspjela obogatiti nečiji život.
Nastavak citata:
"Mislim da svatko bar ponekad osjeti koliko je teško biti odrastao i koliko je osiromašio zbog gubitaka koje ne može nadoknaditi ni spriječiti i jedina prava utjeha zbog odlaska djetinjstva jest ta da, postajući odrasla osoba, čovjek postaje dio nečijega bogatstva, dio bogatstva nečijeg djetinjstva kao što su to za mene bili odrasli koji su me okruživali. I samo sjećanje na njih čini mi se kao izvanredan i nezaslužen zgoditak na životnoj lutriji."
Post je objavljen 30.12.2012. u 20:14 sati.