Mali ga nije volio.
Teško je dokučiti što je tome zapravo bio uzrok. Možda trenutak preduge šutnje Starog pri upoznavanju, oprez i zatvorenost koje je već tada preozbiljan sedmogodišnjak pokazivao prema svemu što nije u njegovom svijetu bilo oduvijek, loše podudaranje horoskopskih znakova ili pak, negdje duboko u podsvjesti tog sitnog bića u izgradnji, činjenica da mu svaki drugi vikend taj ocvali, dežmekasti čovječuljak boje odstajalog šnicla noću (da prostite) jebe mater.
Istina je da Stari zapravo ni po čijim mjerilima nije bio pretjerano simpatičan lik. Jedan od onih koje ne primjetite ni kad se sudarite s njima. Ali, nije bio niti nesimpatičan. Onako, nit' – smrdi – nit' – miriše bezličan. Taj nedostatak bilo kakve inicijalne karakterizacije omogućio je i Malom da na njega zalijepi etiketu kakva mu je najbolje odgovarala. Nakon usiljenog pokušaja da ugodi majci smješkajući se i odgovarajući na pitanja na prvim nezgrapnim zajedničkim ručkovima, kad je Majka cvala nad mogućnošću idile novopečene obitelji, a Stari mu bio dovoljno nejasna figura da bi mu se to učinilo zaista moguće, bio je suzdržan i pristojan, kao što bi to bilo svako drugo pristojno odgojeno dijete. Službeno – „Bok“, „Dobar tek“, „Hvala“, „Doviđenja“. Čak je i povremeno duže zadržavanje i nekoliko prvih noćenja prihvatio kao prolaznu slučajnost (neznanje je blagoslov, možda će pomisliti o tome za dvadesetak godina).
Spoznaja o ozbiljnosti situacije dogodila se iznenada. U neki kasni noćni sat, Mali je, memljiv od sna, topao od kreveta, u šuškavoj plavoj pidžamici s poznatim mirisom maminog omekšivača krenuo piškiti. U dnevnom boravku je gorjela draga mu lampica s češkim kristalima i bacala prigušeno svjetlo na kauč. Televizor u kutu je tiho krčao i na programu je bio snijeg. A na kauču, njegovom kauču, pod njegovom kauč – dekom bubrilo je i napuhavalo se neko strano tijelo.
Da stvar bude gora, Stari je glasno hrkao.
Mali je zastao, upio u sebe groteskni prizor, popiškio se i vratio u krevet. Ali, od ujutro pa nadalje, stvari više nisu bile iste. Odlučio je: Stari mora otići.
Ne zna se kad je i u kojoj količini nevoljenje prešlo u mržnju. U prijezir, to sigurno.
U početku je to bio hladni rat. Ignoriranje ponekog pitanja. Uvaljivanje mami u krilo dok priča sa Starim.
Zatim su krenule subverzivne metode. Poput one da mu u čizmu sasuje šaku čičaka i još na to hračne. Ili slučajno sipne sol u kavu i napravi se blesav.
Živcirao ga je njegov puranski hod. Izraz lica kao da mu je u nosnice upravo udarilo nešto odurno. Kako ne osjećati odbojnost prema uvijek zgurenim ramenima i neprirodno izravnatom kralježnicom? Stari mu je polako i potajice počeo uzvraćati pritajenom antipatijom. Prijezir na prijezir. Bezuvjetno. Kao onog dana kad ga je Mali podmuklo, s leđa gađao ledenjačom. Toliko ju je uglancao da Starom na tom izlizanom kaputu nije ostavila ni bijelu fleku. Obojica su se pravila da nije bilo ništa, a sve je bilo jasno. Titrali su kružeći jedan oko drugog, svaki sa svojom tigrovskom aurom smješkajući se nonšalantno jedan drugom u brk, pazeći da meki trbuh ne ostane nepokriven.
Uzalud je Stari perfidno pokušavao kupiti povjerenje i dobiti bod bombonima iz džepa, najnovijim filmovima, izvrsnim oponašanjem sovinog huka i, jednom prilikom, pretplatom na National Geographic Junior.
Objektivno, Stari je pokazivao konjske živce. Paradoksalno, Malog je to još više razdraživalo. Posljedično, Mama je sva ustreptala balansirala između jednog i drugog, procijenivši da je Stari svetac jer u cijeloj toj situaciji nije kidnuo, a Mali treba još par brda ljubavi kako bi se sve izravnalo. Zaključno, stvar je išla na gore.
Prijelomni momenat odigrao se jedne nedjelje, nad pohanim piletom i špinatom.
Stari je glodao pileću kost. Tu i tamo zadovoljno zamljackao. Ruku na srce, tko od nas to nikada nije učinio? Kosti se glođu. Ne mljackamo na poslu i u restoranu. Kad smo doma, omakne se. Malog je smetalo to što se Starom omaklo da je doma.
„Ako ne prestaneš mljackati, zvat ću ti policiju.“
„?“ – zastane Stari s koščicom u ustima.
„Davore!“ – zacvrči Majka i spusti kruh na stol.
Izdržao je sve. Sitna podbadanja, cerenje i plaženje jezika, ignoriranje. Čičke, ledenjače, sol, crtanje brkova po slici u putovnici. Upornu nelagodu kad su prisiljeni biti u blizini. Prenemaganje brižne majke. Nedosatak seksa zbog zabrinutosti brižne majke. Beskrajne noćne razgovore o zabrinutosti. Zabrinutost općenito. Još malo psina u rangu žvakaće na fotelji i paste za zube na kvaki. Zabrinutost oko psina. Postojala je i zabrinutost da bi mu sutra mali manijak, moguće, zapalio bicikl na nožnim prstima.
Ali, ovo je prelilo čašu.
Ručak više – ne da! Ne da balavcu da mu pokvari vražje, jebeno, krvavo zasluženo pohano pile! Ovo je zadnje!
Trebalo mu je manje od deset minuta da spusti koščicu, upotrijebi salvetu, pokupi pohano pile i stavi ga u vrećicu, zaobiđe zapanjenu Majku, obuje cipele i izađe kroz vrata.
Mali je točno toliko dugo likovao, a onda je počela jedna druga priča.
Post je objavljen 19.12.2012. u 20:32 sati.