Dječaci su nosili šal od svile.
Tada, kad su mali gradovi izgledali veći. Sada su kao dječja igrališta, inkubatori sa žutim brojlerima koji spavaju i žutim lampama noću nad ulicama, karavanama koje laju i psima koji prolaze.
Prerasla sam ih i trenutak kad sam to shvatila bio je prilično tužan. Uvijek sam prilično tužna kada nešto prerastam. Kao i kad nešto prerasta mene. Volim ujednačenost, izgleda. Ipak sam domaćica s vezenom pregačom, duboko u duši. Lokalpatriot.
Prilično.
Čak i kad kamenjem razbijam prozore i nogom razvalim vrata.
Jednom ću jako voljeti svoj vrt s paradajzima, posjećivati ga noću. Imat ću i sjenicu pod ogromnom brezom i mjesec iznad i lovce snova koji zveckaju kad zapuše kroz krošnju. I krijesnice. Cijelu srebrnastu scenografiju obješenu svodoliko. Bit ću jebena Jane Eyre, samo nježnija.
Kladim se da će biti tako.
No, uglavnom.
Dječaci.
Sad izgledaju smiješno slatkasto, mali prinčevi s Marsa. Vijore.
Da nisam večeras napola stara, pomalo umorna i nimalo dijete, možda bih i pjevala s njima.
Post je objavljen 19.12.2012. u 20:31 sati.