PRVA PRIČA
U prvoj priči sam cijelu večer čekala kad će se otvoriti vrata i dogoditi nešto stvarno posebno. Nisu, o, gle iznenađenja.
DRUGA PRIČA
Noge su mi klecale i tresle se kao Bambiju na ledu i nije mi se dalo ponavljati "to su tvoje noge, umiri ih, stani!", jer mogu isto tako zamišljati da one ustvari plešu, a krhkost je ostala u onoj drugoj priči. Al jebote, pa nisam ja neka balerina.
TREĆA PRIČA
U trećoj priči nogom mogu čak i razvaliti vrata. Zbilja, nekad narastem toliko da mogu razvaliti vrata i progutati neboder. Ne zajebavam se. Cijeli. I prozore. A znaš da je neboder nešto ogromno. Samo malo zapinje u grlu, ali prođe.
ČETVRTA PRIČA
Četvrta priča je ono kako je stvarno bilo, ali to mi ionako nitko ne bi vjerovao. Ta je iz kompleta priča o taksistima, ovaj je rekao da svira činele, žicao cigaru i pitao zašto sam pokisla, u nedjelju u 5 ujutro (dan je najavio dolazak nešto kasnije, i da, naziralo se da će biti umjereno sivkast, onako, samteni kaput mog starog, lagano rebrast). Ovo je prvi kojeg sam htjela zagrliti (taksista, ne dan. dan se samo nazirao, kuiš), ali sam se sjetila da to baš i ne bi bilo normalno. Vozili smo se sve do pete priče, koja počinje navečer.
PETA PRIČA
je priča o smijehu. Tu stalno pričam ispočetka i nikako da je završim. Ide nešto kao: Smijeh je gadna navika. S vremenom, za one dovoljno okorjele, počne supstituirati sve druge načine za izražavanje osjećaja. Efikasan egzekutor koji ubija relativiziranjem: tugu ubiješ smijanjem. Nervozu sasjeckaš hihotom. Ljutnju satreš cerekom. Očaj rastopiš smijuljenjem. Strah razbiješ grohotom. Čak i radost kataliziraš rastežući usta u grimase i neartikuliranim titranjem glasnicama, pa brže prolazi.
E pa, smijala sam se dok me trbuh nije zabolio.
ŠESTA PRIČA
bi trebala govoriti o cvjetastom šliferu kojeg sam jako željela obući. Umjesto nje, prognoza kaže da će sutra biti potpuno nov dan. Trebala bih i ja otputovati nekamo.
Post je objavljen 19.12.2012. u 20:30 sati.