Pregled posta

HRVATSKI RASPLOD

''…Rađajte se, braćo katolici, i to pod svaku cijenu se rađajte!
Naše je stanje očajno! Mi smo već svi u grobu! Naši su dani odbrojani! Malo je petero djece!
Malo je sedmero djece! Rađajte kršćanske majke! Spašavajte naše puste Istru, Liku i Gorski kotar! Rađajte dvocifreni broj djece...''
DON ANTO BAKOVIĆ, listopad 1998.

Nije nikakva novost da Majka Crkva ne voli ljude koji su završili više od osam razreda osnovne škole.
Dok ove prve možeš mijesiti kao tijesto među ovim drugima se uvijek nađu neki dosadnjakovići koji bi stalno nešto proturječili, preispitivali, analizirali…
Jedan od takvih je u nedavnom razgovoru uz jutarnju kavu po stoti put izjavio da su mu Uskrs i Božić bili i ostali dva najljepša dana u godini, a Crkvu u svom mjestu toliko voli da ju je bez razmišljanja uvrstio u 'Sedam čuda otoka Murtera'.
Pa što se to onda poremeti u takvom čovjeku i nagna ga na ovakve postove?
Je li samo u pitanju taj nesretni zdrav razum ili nešto drugo…?



DIČ'CA - KOMADA OSAM (8)

LICEMJER - koji se predstavlja kao dobar, ispravan, koji iza ispravnih i moralnih stavova krije svoju pravu prirodu, hipokrit (Anić. 1991.)

Prije nekoliko tjedana u mom lijepom mjestu je gostovala jedna neobična osoba.
Fakultetski obrazovana gospođa u najboljim godinama održala je na nedjeljnoj misi jedan lijep i nadahnut govor i svatko tko se tamo našao mogao se napiti sa istinskog vrela mudrosti jer dotična gospođa je majka ni manje, ni više već – osmero djece.
Ni pet, ni šest već osam!
Čestitamo, gospođo!

Pričala je o štetnosti kontracepcije, o ljepoti rađanja, o sramotnim pobačajima, o jednom od najvećih grijehova kao što je npr. seks prije braka, o gadarijama kao što je uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, o užasu kad dvoje mladih zajedno žive nevjenčani, o ljepoti naše domovine…
Vjerujem da su nazočni vjernici svi do jednog imali viziju kako 'Durexovi' pogoni širom svijeta nestaju u plamenu.
Bilo je više nego očito da njenim žilama teče čista esencija Krista u tolikoj mjeri da je potpuno zaboravila spomenuti da je…hm…razvedena.
To su tek kasnije saznali neki zlobnici i kad sam to čuo nisam se mogao ne nasmijati od srca.
Klasična priča!

Iako je svojevremeno pred samim Gospodinom izjavila 'dok nas smrt ne rastavi' gospođa se, eto, sramotno…razvela.
Razvod?
Ne znam što ima loše u nevjeri, svađama, psovanju, tuči s alkoholiziranom svinjom, silovanju na kuhinjskom stolu, tučama pred očima djece, razbijanju namještaja, razbijenim zubima, nogama u trbuh, izbjegavanju noževa ili metaka i bacanju tanjura u glavu kad se nevjernici - razvode.
Zar nikad ne pomisle da će time možda naljutiti Gospodina?
A zamislite tek one nesretne žene silovane u ratu koje se moraju ispričavati župniku jer su išle na pobačaj?
(Onako usput, nisam bio na prije spomenutoj misi već su mi to rekli iz prve ruke, ne poznam gospođu, a kamoli njenog bivšeg i iskreno im želim sve najbolje, a ovo o razvodu sam napisao onako-univerzalno)

Temeljni problem svih populacijskih i inih pokreta na svijetu je to što su svi do jednog nedorečeni jer se ono najvažnije često prešućuje ili baca u drugi plan.
Viziju države koju obično njeguju ti primitivci u najvećem broju slučajeva je pregazilo vrijeme.
Umjesto blatnjavog guvna danas je na ulicama asfalt, a ljudi se više ne jebavaju čim se smrkne i ne razmišljaju u stilu: ''gdje nema kruha za dvanaestoro djece, neće ga biti ni za trinaestoro…ženo, gladan sam…skidaj gaće!''



SAVRŠENI PRIMJER POPULACIJSKOG BUMA

Svoje lice i naličje vječitog daveža dokazao sam prvi put u životu sa samo deset godina…točnije 1985.

Bilo je to vrijeme Live Aida, opće euforije humanosti kad je Svijet disao kao jedan.
Prije njega se održavao neki maraton po cijeloj kugli zemaljskoj i u razred je uletjela neka cura i prodavala brojeve sa oznakom Live Aida kakve na potkošuljama obično nose maratonci.
Koštali su par kuna i krivo mi je kao psu što ih nisam kupio jer bih danas imao odličan suvenir.
Bilo kako bilo, razrednica je ispričala dirljivu priču o gladnoj djeci Afrike, pothranjenosti, bolestima, neimaštini i kako bi bilo lijepo kad bi svatko od nas dobrovoljnim prilogom pomogao tim nesretnim mališanima.
Onda je iz druge klupe ručicu podigao bucmasti dječačić ošišan na teću, obučen kao rumunjski štreber (krem-džemper s 'v' izrezom i kragna košulje od čijih kantuna možeš vezati mašnu iznad glave) sa naočalama crnih okvira kakve obično nose Clark Kent ili Rip Kirby i postavio jedno pomalo, za svoju dob, neobično pitanje:

''Drugarice, a zašto oni u Africi imaju toliko puno djece kad im nemaju šta dati jesti?''
Ona se malo štrecnula i rekla nešto što mi u ušima odzvanja i dan danas:
''Oni su - neobrazovani!''

Putem do kuće razmišljao sam o siromašnom Etiopljaninu Bwali koji je u zadnjih godinu dana gledao kako njegovom prijatelju Mbutuu od gladi umire četvrto dijete i to je sirotog Bwalu toliko uzrujalo da je od muke odmah ušao u šator, ženi otrgnuo ona tri palmina lista s mršave guzice i zabio joj ga do jaja.
Ne može od gladi umrijet toliko djece koliko ih Bwala može napraviti!

Pop-ovulacijski pokret sigurno ima drukčije viđenje tog čistog stopostotnog kretenizma!!!

Iako nema veze sa današnjom temom ne bi bilo loše ni spomenuti da je većina pustih paketa hrane i humanitarne pomoći skupljenih nakon LiveAida završila u rukama lokalnih moćnika i profitera tako da su gospodinu Bobu Geldofu mnogi rekli:''Bobe, džaba si krečio!''
Možda je i u Etiopiji kao i kod nas osvanuo kakav veliki trgovački lanac, nikad se ne zna.

Najveća panika populacijskih organizacija je da će nas nestati!
Cijeli svijet će plesati u ritmu Gangnam Stylea!
Iako sumnjam da ću uspjeti, probat ću na net-u potražiti scenu u kojoj se nekoliko stotina kineskih parova, složenih u pravilne redove kao srdele, na parketu neke sportske dvorane jebu kao jedan pod budnim okom populacijskog mentora.
Goli dečki leže na leđima, a na jajima im sjede mlade kineskinje i miješaju guzicom za svoju Domovinu.
I to sve pod budnim okom populacijskog mentora.
Sve se trese od vrištanja, dahtanja skvičanja, a miris jebačine naprosto izlazi sa zaslona računala.
Hrvatski populacijski pokret bi dao sve na svijetu da i u Hrvatskoj može skupiti toliko idiota koji će se organizirano jebavati kad im to Država naredi.
Ali, srećom, ništa od toga.
Republika Hrvatska je dovoljno civilizirana da ćemo radije dostojanstveno propasti!

Zar nije ljepše jedno, dvoje, troje..ma ako i treba i petnaest zdravih, veselih i sretnih anđela koji rastu u zdravoj,stabilnoj, normalnoj i situiranoj obitelji koja im može priuštiti sve što im treba nego….pazite sad ovo:

OGLAS IZ NIKAD PREŽALJENE 'ARENE' SREDINOM OSAMDESETIH (citiram po sjećanju)

Ja i suprug smo nezaposleni.
Živimo od socijalne pomoći u baraci nedaleko od željezničkog kolodvora. Molim sve čitatelje 'Arene' bilo kakvu pomoć u hrani i novcu i odjeći za djecu od (karikiram!) šest mjeseci, jedne, dvije, četiri, šest, osam, devet, deset, jedanaest, trinaest, petnaest…

A jebi ga, jadni ljudi bez posla i neobrazovani, brzo padne mrak, nema struje, nema televizije, a šta mo'š nego djecu pokrit velikim kartonima da im nije zima, dvije-tri izmolit pa se nakon toga do zore jebavat' bez kondoma?
Gdje ima mjesta za petnaestero gladne sirotinje ima i za šesnaesto!

Điha-điha za Domovinu!













Post je objavljen 18.12.2012. u 19:35 sati.