Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/imjustkid

Marketing

Limunova kora.

Prve se polijeva šampanjcem, prve se vatrometom slavi i ma da nije tako važno s prvim se uvijek nekom hvališ. U gorkoj limunovoj kori, skupe se usne dok te ljubim i moje lice loše skriva, spoznaju da ti nisam prvi.

Bila je prljava. Suviše prljava da bi mogla biti moja. Dok mi je baš iz nekog meni stranog razloga zapala za oko. Još uvijek nisam svjestan kako je pala na mene, nisam siguran na koji sam ju točan način osvojio. Vjerojatno je krivac za to bio moj šarm. Sviđala mi se, kao niti jedna. Štoviše, volio sam ju kao niti jednu do sad. Bila je ona vječiti putnik mojih misli. Promijenila me, udahnula je život u mene, pa da, mogao bi se tako izraziti. Želio sam ju više od ičega, samo nju, niti jedna joj nije bila ravna. Prije sam imao koju god sam poželio, mogao sam ih obrnuti za tren. Sve su one bile isprazne, ubiti bile su one samo meni isprazne, nisam ih shvaćao kao osobe. Predstavljale su za mene čisto zadovoljstvo, bio je to samo seks. Bile su one čokolada koje sam otvorio, probao i bacio papir. Papir je bilo sve ono što bi nakon mene ostalo od njih, njihove ruke koje više nisu bile nježne već hrapave. Dok sam ja uživao u nagonu, nisam ga nikad znao kontrolirati. Ona mi je pokazala kako, pokazala je kako voljeti nekoga. Sve je teklo kao po planu, kao iz nekog scenarija napisanog za bestseler. Živio sam u njezinoj iluziji, živio sam čovjek. Kako li joj je samo to pošlo za rukom? Upristojila me je, pokazala mi je da ljubav i požuda idu zajedno. Vodila je ljubav sa mnom s tolikom strasti da ju ne mogu usporediti niti s jednom do sad, ubiti da skupim strast svih njih ostalih, ne bi bilo dovoljno da je usporedim s onom koju mi je znala pružiti ona. Jedna noć s njom pomogla mi je da zaboravim probleme, da se maknem od svega, kao da me povela u neki svoj svijet iz kojeg nisam htio izaći. Čudno zvučeći nisam htio izaći iz nje. I nakon svake večeri, kada bi završili sa svime, kada bi našoj predstavi došao kraj, kada bi odložili jedno kraj drugog naša uzavrela, mokra tijela, tada mi je bila prijatelj. Pričao sam joj svoje tegobe, svoje tajne, hah, jedina je znala sve moje tajne, maštao sam s njom, uz nju, govorio sam joj što bi sve htio postići, govorio sam joj sve ono što mi se činilo tako nestvarnim. Ona bi me slušala, klimala glavom, tu i tamo mi se nasmijala, savjetovala me je, nikada nije samo šutjela. Svaka je njezina rečenica bila dubokoumna i navodila me da se zamislim o rečenom. Osim toga, pomogla mi je da uspijem, nikad nije dozvoljavala da sve što kažem ostane samo na riječima, uz nju sam to pokušao ostvariti i ostvario sam. Možda ne sve o čemu sam sanjao, ali barem većinu toga. I nakon razgovora onakva, sva od mene raščupana, stavila bi moju ruku na svoje golo tijelo, dala bi mi da joj osjetim otkucaje srca, a zatim bi me poljubila. I tako svaki put, a ljubila bi me kao da je posljednji put da me ljubi, kao da više nikada neću osjetiti miris njezinih usana, sve što je činila bilo je nezamislivo usporedivo s ostalima. Slušali smo zajedno muziku, nikad joj se nije sviđao moj ukus, ali ona bi svejedno slušala. Tu i tamo dobio sam ples u krilu. Tu i tamo je znala dva put u istoj večeri biti moja. Dok gotovo uvijek ja nisam imalo potrebu za drugima, sve što sam želio je imati nju, samo nju. A nisam. Nije bila samo moja. Bila je moja ponekad, onda kada bi ju pozvao k sebi, onda kada bi okrenuo broj iz novima. Onaj broj ispod kojeg je bila njezina slika u takvom izdanju da bi je se rođena majka posramila. Tako sam ju i upoznao. Ona je bila moja kazna za sve one koje sam povrijedio. Zaljubio sam se, možda i više od toga zaljubio. Zavolio sam, zavolio sam baš onu koju ne mogu imati, koja je prepuštena svima ostalima, onu koja uživa u ostalima. Bio sam joj mušterija, samo mušterija. Ona koja ju je znala nasmijati, saslušati i ponajviše razumjeti. Sjećam se i kad smo prvi put vodili ljubav. Meni je srce lupalo kao da mi je prvi put, bio sam nervozan kao da mi je opet 17 godina. Nije mi se niti predstavila, a počela me ljubiti već s ulaznih vrata, sada mi je to nekako tako smiješno kada se sjetim. Ruke su mi se tresle, kao da diram nekog tko nikada prije mene nije imao nikoga, kao da moram biti najpažljiviji. Dobro, priznajem, trudio sam se biti nježan, a valjda mi je toga dana nedostajalo malo nježnosti, pa i osjećaj pripadnosti. Eto priznajem i sebi, pa i svima. Bacila me na krevet, nasmijala se, a zatim stala. Disala je duboko i brzo i samo me gledala, gledao sam i ja nju, nisam znao što dalje, kao da joj je glavom prošlo: „što li to upravo činim?“ kao da sam joj u toj večeri bio peti i nije mogla više, nije imala ne snage, već živaca za ni jednog više. Možda sam bio ona suvišna kap. A zatim se bacila na krevet kraj mene i prekrila svoje lice rukama, utrljala ga i rekla: „Oprosti, ja… samo, ma, nije bitno, dobar si ti dečko pretpostavljam.“ Moje lice bio je blijedo, nisam znao što trebam reći, palo mi je na pamet da ju zagrlim, da joj pružim čašu vode. A onda me primila za ruku, privukla k sebi i poljubila. Tako je sve počelo, svukla me, nije me prestajala ljubit, dirati, ne sjećam se kada sam zadnji put tako vatreno vodio ljubav. Trajalo je i više nego što sam mislio da će trajat, nikad toliko dugo nisam izdržao. Imala je neki posebni odsjaj u očima kada sam se naginjao nad njom, bila je posebna. Zatim je došao trenutak gdje smo naše malo druženje priveli kraju, onom eksplozivnom kraju kojeg kao da sada osjećam, postajem nervozan kada ga se sjetim, jer u meni miješa toliko osjećaja i pokreće takvu lavu svega onoga što je tu večer u meni gorilo, da ne znam kuda bi sa sobom. Nju nemam, neće doći. I tada dolazimo do problema, vodeći ljubav s njom, osjećao sam se koliko upotpunjen toliko i prazan. Prazan iz onog razloga, što su ju imali mnogi, što će ju imati mnogi, što joj je najbolje što nekom prvo iskaže je to kako jako može raširiti noge. Vodeći ljubav s njom, osjećao sam se kao da su oko mene svi oni s kojima je bila prije mene, kao da me dodiruju, njezina ljepota me je vraćala u moju maštu, a njezini jecaji i njezine oči pune burne, prljave, mračne prošlosti, pune nepoznatih muškaraca onih muškaraca koji su ništa više nego kao i ja samo htjeli isprazniti se u nekoga, navodile su me da se vratim u stvarnost. Po prvi put sam htio nekome ja biti poseban, a ne samo mala igla u gomili sijena. Htio sam ju taknuti kao da sam joj prvi kojeg je ikad osjetila, htio sam nemoguće i to sam jako dobro znao. Svršavao sam u nju u želji da joj budem posljednji. U onoj želji da mi se vrati, da mi da više od tijela. Dok sam bio tek sredina.

Skinula se sa mene i pošla se obući. Tada joj je zazvonio mobitel. Razgovor je bio kratak. Tada se okrenula prema meni i naplatila mi večer koju sam proveo s njom i nadodala: „Moram ići, žutim, moj mali sin doma plaće jer nema hrane. Žao mi je, vidimo se nekom drugom prilikom.“

Novci su bili na stolu pripremljeni i prije nego što je uopće došla k meni, no, kao da ih nisam htio dati, ne iz razloga što nisam htio platiti joj odrađeno, već iz razloga što mi je značila više od tih novčanica, više od jedne noći. Bila je prva i jedina kojoj sam se zagledao u oči vidio dušu. Eh, ne sjećam se kad sam zadnji put tako plakao. Ako sam ikada tako jako plakao.

Netko te ima noćas, netko te voli, netko te ima, to nisam ja.


Post je objavljen 17.12.2012. u 18:52 sati.