Pred par dana na jednom blogu pokušala sam ponovo uspostaviti komunikaciju.
Naime, sjećam se dana kad sam bila vrlo slična blogerici i kad sam kao i ona bez ustručavanja odrješito dijelila etikete i oštro rezala. Dijelila ljude na ove i one. Bila neumoljiva i još koješta. Nerado se sjećam tih godina, jer sam u međuvremenu proživjela i doživjela toliko, rekla bih , 'neobičnih' stvari. Postajala bih ono što sam najviše mrzila i čemu sam se najviše rugala.
Dugo mi je trebalo da shvatim da stvari nisu onakve kakve se inače čine i da je čudo života koliko god veliko i veličanstveno vrlo često i prekratko da neke stvari shvatiš i usvojiš.
Danas sam netko drugi. Ponizna i skromna ponekad toliko da ispadam bezlična i bez stava.
Netko će opet misliti da govorim o sebi. Jest govorim o sebi, ali i o svojevrsnom svjetonazoru kojeg hoću istaknuti.
Pokušala sam kopati po raznim dokumentima što bi se o tom svjetonazoru moglo reći, a da nije vjerska priča koja veliki broj ljudi iritira. Ono okreni i drugi obraz.. . i slično.
Dakle rečeno mi je da se osjećam žrtvom ili glumim žrtvu.
Oni koji me poznaju nikad to neće reći.
Možda će reći onu čuvenu sintagmu: Dobar i glup, ali dobrota je moj odabir, a glupost sam dobila preko gena i za nju sam najmanje kriva.
Ali evo priloga ove dvije autorice:
Što je poniznost, a što skromnost
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dubravka Miljković i Majda Rijavec
Štogod da poniznost jest, loše se zove. Baš ima negativnu konotaciju. Kad za nekoga kažemo kako je ponizan, obično vidimo jadnu, slabu i pasivnu osobu koja se ne usudi ni pogled podići, a kamoli se nekome suprotstaviti; osobu koja nema ni samopoštovanja niti samopouzdanja. Da je žališ i da žališ s njom. Druga, ne puno bolja asocijacija na poniznost je posramljenost, odnosno, osoba koja se podvijenoga repa podvlači pod stol jer se sama sebi gadi. (Brrrr) No, to uopće ne mora biti tako; ponizne osobe uopće o sebi ne moraju loše misliti. Osobito ako osjećaj svoje vrijednosti temelje na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima ili s višom silom. Kad baciš pogled u svemir, doista pomisliš da bi se trebao zavući u mišju rupu i biti PONIZAN, ali što je bit poniznosti? Može zvučati neskromno, da ne kažemo bahato, ako ustvrdimo da o tome ne znamo puno jer se time nismo bavile (a svim ostalim, kao, jesmo?), no iznenadilo nas je kad smo i poniznost našle na popisu vrlina. Sad više nismo iznenađene, vidjet ćete i zašto. Evo što karakterizira poniznu osobu:
• Samu sebe opaža točno; vidi svoje jake strane ali i svoje mane
• Ne iskrivljuje informacije kako bi obranila, popravila ili potvrdila sliku o sebi; drugim riječima, ne vara samu sebe niti druge kako bi u svojim ili tuđim očima izgledala bolja
• Nema potrebu predstavljati se boljom nego što doista jest
• Nema potrebu dominirati drugima kako bi povećala svoj status
• Otvorena je za nove ideje, kontradiktorne informacije i savjete
• Relativno je malo usmjerena na sebe
• U stanju je i sebe i svoja postignuća staviti u pravu perspektivu.
• Cijeni vrijednost svih stvari, te različite načine na koje ljudi pridonose svijetu oko sebe.
Ovako opisana - poniznost nam sigurno djeluje sasvim drukčije. Ponizna osoba je objektivna, točno vidi i sebe i druge, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto.
Poniznost se, znači, odnosi na naš unutarnji stav prema vrednovanju samoga sebe. Za razliku od toga skromnost je socijalna vrlina, tj. način na koji sebe predstavljamo u javnosti. Skromnost može odražavati našu unutarnju poniznost, ali i ne mora. Neki ljudi jednostavno mogu glumiti skromnost kada procijene da im se to u nekoj situaciji više isplati.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ako su stranice interneta svojevrstan dijalog, a nikako ne ladica s ključićem u kojoj čuvamo svoj intiman dnevnik usudila sam se pokazati nešto iz nutrine.
Dragi prijatelj mi je rekao: Kad umreš nećeš dobiti krila od anđela nego krila od guske. Možda je u pravu.
Ali.., meni se s mog stanovišta čini da treba živjeti radi drugoga. Onaj drugi mi se čini jako važan. Iako se možemo igrati cinika i zajebanata to je samo površina da se obranimo od okrutnosti. Puno je važnija ljubav i opraštanje i radost koju dajemo drugome.
E sad sam opet bljak i bljak , ali nije me briga.
Post je objavljen 15.12.2012. u 08:48 sati.