Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/cupperchapter

Marketing

Lauren Oliver - Delirij

Još jedna 'postapokaliptična' priča. Stavljam apokalipse i vrijeme poslije njih u navodnike jer ljudi uglavnom pod apokalipsom podrazumijevaju nekakvo nasilje, agresivni prevrat u povijesti čovječanstva kojim se brišu svi poznati zakoni norme (ne kažem da ga ovdje nema, ali većina za to ne zna). Mislim da to ne mora biti tako, no čuđenja radi (i različitosti shvaćanja pojma) objašnjavam zašto ovako pišem.

Ex remedium salus. (Iz lijeka, spasenje.) -napisano na američkim novčanicama


U ovom novom vrlom svijetu ljubav je proglašena bolešću, za nju postoji lijek (postupak). Liječenje suzbija sve osjećaje; ljubav prvenstveno, a zatim i sve ostalo što proizlazi iz osjećaja privrženosti - ljutnja, mržnja, zavist...

Ljudi, neregulirani, okrutni su i hiroviti, nasilni i sebično, nesretni i svadljivi. Tek nakon što se njihovi nagoni i primarne emocije stave podkontrolu, mogu postati sretni, velikodušni i dobri.
Knjiga SZS


S navršenih 18 godina, svi moraju biti podvrgnuti postupku (postupak znači zapravo kirurško odstranjivanje dijela mozga), s tim da je isti moguće opasan za život. Tko bi rekao, rezanje dijela mozga? :)Ne obavlja se, dakle, prije navršenih osamnaest zbog opasnosti od smrti, a to znači da do osamnaeste godine postoji mogućnost zaraze bolešću 'Amor Deliria Nervosa'. Zbog bojazni od zaraze, škole su razdvojene na muške i ženske, djevojke i momci nemaju što tražiti zajedno ako barem jedno od njih nije izliječeno, postoji policijski sat i policijske kontrole; pravi žandari koji su nemilosrdni, te točno određena pravila koja se moraju poštivati.

Postoji i Knjiga iz koje su sva ta pravila: 'Priručnik o sigurnosti, zdravlju i sreći' koji u sebi sadrži, kako mu i ime kaže, i zdravstvene savjete ali i molitve. Dakle, manjeviše svako poglavlje počinje nekim citatom iz nje, a ukoliko se samo posumnja na vaše poštivanje pravila - mogli biste biti proglašeni pristašom Invalida - društvo je totalitarno i dovoljan je jedan neistinit razlog da bi se nekoga 'osudilo' za nepoštivanje zakona. Razlika je jedino što za razliku od totalitarnih država (dosad, u stvarnom životu) ljudi u tome svijetu ne prijavljuju/izdaju svoje susjede od nekog prevelikog straha (iako on postoji) i zavisti, već zato što zaključuju da je došlo do kršenja zakona/pravila.

Također, prema Pravilima, prije postupka treba proći Procjenu gdje se ocjenjuje sve što kažete i postoje točno određeni točni odgovori (najdraža vam je boja siva (!) nenametljiva, neagresivna i primjerena). Potom, ako želite (i sposobni ste) za daljnje školovanje, idete na faks. Ako ne, dužnost vam je vjenčati se - za osobu koje vam Vijeće odredi - po odgovarajućim parametrima u kojima se ili podudarate ili komplementirate s tom drugom osobom. Ah.

Kada sam već spomenula Invalide, zaražene - to su oni koji su pobjegli iz takozvane civilizacije ne želeći prihvatiti emocije kao bolest i žive u praktički nehumanim uvjetima, ali sposobni da osjete istinsku sreću...i strah; civilizirani (izliječeni) ih progone (iako to široj javnosti nije poznato). U povijesti su postojale velike čistke gdje su izliječeni bombardirali odbjegle, one koji nisu htjeli biti izliječeni.

(...)
Mama, Mama, uspavaj me ti
Polumrtva neću kući dospjeti.
Srela sam Invalida, koji me osvojio
Nasmiješen, zube u srce mi je zario.

Iz Djetetova puta kući, Dječje pjesme i narodne priče, ur. Cory Levinson.


Protagonistica romana je Lena, djevojka s gotovo navršenih osamnaest koja se sprema na postupak izliječenja... i naravno, iz očitih razloga (razlog koji se zove Alex) preispituje situaciju i pita se želi li da joj sve u životu bude dužnost a ne radost; briga za djecu bi bila ništa drugo do dužnost (ne bi se brinula za djecu iz ljubavi nego zato što bi to morala po građanskoj dužnosti) - pa tako i seks - prokreacije radi, tko bi to stvarno htio? :D seks kao čista mehanika. Premda, možda bi to ponekad bilo i dobro (uopće ne mislim tako :)), bez uplitanja osjećaja.

Ono što je meni najproblematičnije u cijeloj priči jest to da nasilje postoji čak i kad osjećaji nisu prisutni; želja da uništimo sve drukčije nam nije vezana za emocije nego je nekakav poseban poriv za uništavanjem koji se ne može opravdati niti teorijom opstanka... i zastrašujuća je.

Mislim da me nikakva dogma (kakvoj su djeca od malih nogu u tome svijetu izložena) mogla uvjeriti u ispravnost neosjećanja i uništavanja drukčijeg 'za opće dobro'. ? Iako, i sada postoje norme i zakoni koje 'moramo' ispoštovati, ono je posve drukčije...
Biste li vi mogli živjeti bez ljubavi, bez emocija, po točno zadanim parametrima?

Sanšajn :)

P.S. Obećajem da sljedeća knjiga neće biti toliko osjećajna kao prethodne dvije. :)


Post je objavljen 11.12.2012. u 12:54 sati.