Neprospavane noći nisu nikada išle. Onaj osjećaj kada živci stegnu i krenu tjerati na povračanje, gadna mučnina i bol u vratu. Nemirnost duše je čudna stvar po tom pitanju, ispovraćala bi samu sebe kad bi mogla i otišla dalje, ostavila beživotno tijelo i donijela tom tijelu sreću. Strahovi su najgora stvar, kada osjećaš da gubiš sve, kada te lažu da te nose sa sobom u tko zna koje krajeve, a zaborave te čim se potoči prva čaša alkohola i nazdravi za neko bolje sutra. Toliko o ljubavima, i toliko o onoj boli koja nije nikakav weltschmertz, već jednostavno razdor psihe koji se ne može izgubiti čak niti da hoće. Poželiš da je ta osoba tu kraj tebe, ali je ipak negdje drugdje, na nekom boljem mjestu, okružena boljim ljudima, i boljim čovjekom koji ima sve ono što ti nemaš, i vjerojatno će kad tad preuzeti primat u tim očima koje tražiš u takvoj prokletoj noći.
Kad padneš u zaborav kada si najkritičnije postane najgore. Dan krene dobro, i onda se preokrene, izvrtiš ga i na kraju u kasno u noć završi lažima i nesanicom koju pokušavaš maknuti daleko od sebe. Čudno je kada nekog zavoliš do krajnje mjere, znaš da je ta osoba ta, i da joj želiš pružiti sve, ali se osjetiš ugroženo jer je vjerojatno pikiraju oči stranaca koji su bliže šansi da dobiju što žele nego što ćeš ti ikada biti bliže šansi da imaš obitelj sa tom osobom. Problem vlastite nesigurnosti i gubljenje tla pod nogama. Propadanje u nekakvu dubinsku mračnu rupu gdje nemaš više okrilja i nema tog zagrljaja koji ti je itekako potreban. Samoća koja ubije na svakom koraku. Nije dovoljno što si u busu već tko zna koji put sam, i osjetiš miris nje, zaželiš se glave na ramenu, ali život to ne dopušta. Voliš i nadaš se najboljem, duboko u sebi nosiš optimizam, i želiš biti sretan i nasmijan, daješ sve te osjećaje koliko ide, ali dobiješ šamar kao da nije dovoljno, kao da je tjelesnost jedino za čim čezneš. Nije tako, nikad bilo niti će biti, jer srce zna za srce, a ne za fizičku potrebu koja je nepotrebna, kada se toliko voli.
Čovjek želi pobjeći od samoće, od strahova, od istog onog znaka pitanja hoće li sve to nestati, hoće li se sve izgubiti. U zadnje vrijeme hrpa gubitaka, a ljudi se ne nose sa time jer ne znaju kako, jer je flaša ili tableta bolji odabir od svega drugoga. I kad misliš da si sve toprošao i ostavio iza sebe, brzo te život pomete i pretvori te u onu istu osobu kao prije nekoliko godina, i opet se nađeš pred iznenađenjem. Tražiš osjećaje sigurnosti, ljubavi, tražiš mjesto gdje ćeš se osjećati savršeno, ali se bojiš izgubiti sve. Šutnja ubija, a riječi za izraziti sve je manje, i manje, i nestaju.
Nikada nisam mislio da ću opet doći do ovog stanja, i do tog ruba u kojem se koprcam jer ruke pomoći nema i neće biti. Jer vjerojatno više neće ostati, i onda što učniti i čemu se posvetiti? Teško je ostati nasmijana lica, a još teže je izboriti se protiv ove krize. Vraćen si na početak, i osuđen na samoću, i nadaš se da se neće desiti, nadaš se da će negdje u svom tom sumornom i oblačnom danu doći barem malo sunca, i vratiti onaj isti osmijeh kao nikada.
Post je objavljen 08.12.2012. u 17:07 sati.