Neke priče ne žele van iz mene dugo. I onda, kao poslije devet mjeseci trudnoće izlaze u porođajnim mukama uz vrisak, bol i suze. Ali one od ganuća . A ja se uporno nepomirena sa svojom mekoćom pitam..kada sam tako omekanila a trudila sam se iz petnih žila postati tvrđa?
Željela sam jer sam mislila da moram, postati kamen..a postadoh pjena
I često ta nepodnošljiva mekoća na koju se ljutim, vodim neprestane borbe s njom, želim ju prevariti, izbjeći, zaskočiti da pobjegne, podsjeća me upravo na to tko sam.
......I te nebrojene odbijenice za posao kao i institucije s kojima igram igru mačke i miša
I svi oni gladni i odbačeni kontra onima koji glad nikada nisu niti neće upoznati
I djeca u Klaićevoj ili sličnim bolnicama, bez kose i pomalo bez nade , kojih se sjete jednom u godini s onim lažnim osmjesima na licu i prodaju parole o brizi za djecu
I sve hrabre majke sa djecom, same na svijetu, koje su ratnice života i čiji su životi najveća poezija
Dok oni drugi, nakićeni zlatom , lažima i taštinom ,dilaju riječima u zamjenu za malo nade koja se već istopila poput morske pjene
I sva naša djeca koja izgubljena u svemu što se događa više ne razlikuju istinu od laži
I sva ona bez ikoga na svijetu, lica umrljanog ne čokoladom već žudnjom za komadićem zagrljaja
I moje dvije kćeri koje ponekad grlim do iznemoglosti i ne propuštam niti jedan trenutak da im kažem da ih volim
Ponekad me začuđeno gledaju...
I sve pljuske koje neki muškarci poklanjaju svojim ženama u želji da im odraz u ogledalu postane veći i jači
I sve suze krvavih i prestrašenih lica u mraku kada se pitaju...da li je sada trenutak da odem?
I ostaju zamotani u iluzornu nadu...
I svi oni koji bolesnom glađu za krvlju materijalizirajući svoj strah od sebe, brišu neke divne živote, ruše smijeh...a ionako ga je malo ostalo...
Smijeh je jedino što brojim
I sve grube i teške riječi od ljudi koji nemaju razloga biti grubi i ja se pitam....gdje je nestala mekoća, gdje je nestao osjećaj?
I svi oni koji jure cestama u svojoj fantaziji nekog života ispunjenog blještavilom i pune se adrenalinom ne mareći za vrijednost ljudskog života
I oni drugi opijeni lažnim osjećajem moći , ispijajući i zadnju dozu pohlepe i gramzivosti
I stotine tisuća onih koji svakodnevno šalju zamolbe da si osiguraju komadić sreće zamotan u lažnu nadu dok poslove dobivaju neki sasvim novi klinci...
I sve te riječi toliko ružne u svojoj potrošenosti, one koje se materijaliziraju u dno dna , one koje izazivaju grč, bijes i krvoproliće
Dok se ja tješim glasom onih koje volim, zagrljajem onih koji me vole i postajem sama sebi nepodnošljiva u toj mekoći
I osjećam tu prozirnu rasplinutost svojih atoma
I nekako klizim pa se ogoljujem, oblačim se pa se skidam
I često čujem plač nekog malog djeteta u susjedstvu pa si razmišljam satima ..zašto plače?
Pa si nanovo mislim..kada sam tako omekanila?
A ljude sam počela mjeriti po njihovoj mekoći
I često se pitam..gdje je nestala mekoća?
Jer...čovjek je odavno nestao ,onoga trenutka kada je nestala mekoća u svijetu
Post je objavljen 07.12.2012. u 00:09 sati.