Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/toxycat

Marketing

U početku bijaše riječ...

Kada bih imala glavnog junaka, ne bi mu samnom bilo lako.
Mirnu kolotečinu jednog sasvim običnog života poremetili bi događaji koji bi se iznenada obrušili na njega.
Ne bi mu pali na glavu, nenadano.
Došli bi kao tati i potiho se ušuljali u njegovu harmoničnu iako dosadnu svakodnevicu.
Ne bi ni primjetio kada bi se tmasti oblaci nevolje počeli nadvijati nad njegov život.
Bilo bi mu čudno, možda isprva, ali ne bi znao da ga uvodim u događaje koji će stubokom promijeniti njegov uredan svijet.
Do časa kada bi mu postalo jasno da se događa nešto neobično, već bi bilo kasno.
Bio bi uvučen u vrtlog događaja kojima ne zna uzrok.
Polako bi počeo primjećivati korake iza sebe, kosa bi mu se ježila na potiljku, stvarajući onaj uporni osjećaj da ga netko gleda.
Počeo bi primjećivati da su šalice na cjedilu pogrešno okrenute, da su zavjese neznatno pomaknute, da su knjige na polici pogrešno postavljene.
Možda bi tu i tamo, s prozora, ulovio tamnu figuru kako se skriva u sjeni ulične lampe.
U nekoj situaciji gdje se tupi odjek njegovih usamljenih koraka mješa sa nečijim tuđima, možda bi uletio u mračnu vežu, naslonjen na vrata koja bi se lagano, škripeći otvorila.
Zrak bi bio težak i suh, a pod prekriven prašinom debelom kao prst.
Kada bi treća daska od istočnog prozora zaškripala, svaki nerv u njegovom tijelu bio bi naelektriziran.
Da mu olakšam, vjerojatno bi na njega skočila mačka, izgladnjela i preplašena.
Kako svaki junak ima i meku crtu, on bi mačku strpao ispod kaputa, gdje bi se sklupčala, a malo srce bi joj ubrzano tuklo, i odnio bi je kući.
Prljav, promrzao i iscrpljen, a nisu li junaci uvijek takvi, nasuo bi mački zdjelicu mlijeka, a on bi stao pod vruć tuš.
I dok bi ga vruće iglice vode vraćale u život, sinula bi mu neka ideja.
Skuhao bi lončić vruće kave, obukao meku i udobnu odjeću, pa mokre kose i sa debelim sendvičem sjeo pred računalo.
Naravno, mačka bi mu skočila u krilo, a on bi je nesvjesno pogladio, dok bi mu se oči sve više širile nad onim što čita.
Tu bih morala misliti na čitatelje i dati neke natuknice da i oni budu u tijeku.
Previše bih cijenila svoga glavnog junaka, da čitateljima ranije dam spoznaje kojih moj junak nema.
Kada bih tako i čitateljima i glavnom junaku dala neke tragove, osjetili bi potrebu da otkriju istinu.
Dok bi čitatelj iz svoje udobne fotelje čitao kako moj junak oblači vjetrovku i crne meke cipele, znao bi kako se sprema izaći u vjetrovitu i mračnu noć.
U toj mračnoj noći, skutren bi čučao iza porušenog zida, promočen i drhtav, očiju uprtih u teška drvena vrata kuće preko puta.
Kvaka na vratima bila bi od teške mjedi, a pokraj vrata bi bio načrčkan nekakav zlokoban znak.
Baš kada bi na vrata izašla tajnovita spodoba, (osoba je tako nemisteriozna riječ), u dugom tamnom kaputu, mjesec, taj stalni pratilac junaka, bi zašao za tamne oblake.
Sad već naš junak, bio bi prisiljen pratiti ga, iako bi mu se krv u kostima ledila od same pomisli.
Držao bi se sjena i izbjegavao lokvice svjetla koje bi stare ulične lampe bacale po putu.
Misteriozna spodoba ispred njega u jednom bi trenu zašla za ugao, a on bi požurio da je sustigne.
Na uglu bi zastao i gledao u praznu ulicu ispred sebe, gdje bi samo vjetar zavijao kroz krošnje.
Ispunjen pomješanim osjećajima razočaranja i olakšanja, okrenuo bi se da se vrati kući i našao se licem u lice sa svojim najvećim strahom.
"Ti" ..... protisnuo bi bez daha.....

Ne, kažem vam, mom glavnom junaku nikako ne bi bilo lako samnom.
Do kraja knjige pitao bi se kako mogu tvrditi da ga volim....
Možda bi me i mrzio..
Nije lako biti pisac...
Kako li je tek biti Tvorac.....



Post je objavljen 04.12.2012. u 23:00 sati.