Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/poslovnainteligencija

Marketing

Država koja mrzi poduzetnike

Piše: Dražen Oreščanin

Prema Wikipediji Poduzetnik je vlasnik poduzeća i osoba koja upravlja resursima (ljudskim i materijalnim) i preuzima rizik da bi ostvario dobit. U samoj definiciji poduzetnika vrlo je bitno razlikovati pojmove poduzetnik i menadžer. Poduzetnik je uvijek vlasnik poduzeća, a ako k tome još i vodi vlastito poduzeće tada je on ujedno i poduzetnik i menadžer, dok menadžer uvijek samo vodi posao i nikada nije vlasnik.

Izravni povod za ovaj tekst je nemušta optužba ministra Linića u kojoj sebe i Vladu amnestira, a krivicu za pad BDP-a prebacuje na kukavičke poduzetnike. Nije mi namjera razglabati o Linićevom nerazumijevanju i nekompetenciji, tu temu su mnogi drugi već valjano elaborirali.

Neki dan u razgovoru s jednim kolegom on je rekao zanimljivu misao: „Nema države koja na ovom svijetu mrzi svoje poduzetnike više nego Hrvatska. Osim možda Sjeverna Koreja...“

Uzrok ovakvog stava prema poduzetništvu povijesno je uvjetovan. U doba socijalizma i samoupravljanja, jednakost je bila službena mantra. Svi su imali pravo na posao, svi su imali osigurane prihode, svi su radili osam sati dnevno, pet dana u tjednu. Završio si školu, zaposlio se i u istoj firmi možda odradio cijeli radni vijek. Živjeli smo u društvenim stanovima, imali pristojno besplatno školstvo i zdravstvo, mogli smo si priuštiti i vrijeme i neka sredstva za napraviti vikendicu. Nismo morali razmišljati o snalaženju u životu, sve nam je bilo prilično zacrtano, razlike između bogatijih i siromašnijih, doktora znanosti i kuharica, bile su relativno male. Naučili smo ne razmišljati proaktivno, nismo se morali boriti za opstanak. Mozak nam je uglavnom bio isključen.

Kada je došao liberalni kapitalizam, počela se stvarati poduzetnička klasa. Poduzetništvom su se počeli baviti razni tipovi ljudi, ali ponajprije oni koji su u životu prije kapitalizma morali biti snalažljivi kako bi preživjeli. To su bili uglavnom ljudi porijeklom iz nerazvijenih krajeva, koji su imali u sebi poduzetnički duh, kroz generacije razvijan švercanjem duhana, presretanjem poštanskih kočija, preprodajom stoke ili nekim sličnim aktivnostima. Ljudi bez mnogo škole, iz Hercegovine, Dalmatinske Zagore, Janjevci, postali su sinonim za hrvatskog poduzetnika – Todorić, Rajić, Kutle, Gucić, Kerum, Jambo i mnogi drugi više ili manje poznati.

Svakako treba napomenuti da je u tom okruženju bilo i pravih lopova i kriminalaca, ne samo "poduzetnika" nego i političara koji su im to omogućavali. Neki od njih su se sa svojim kriminalom izvukli, neki su procesuirani i kažnjeni.

Hrvatski intelektualci i srednja klasa općenito već godinama poduzetnike smatra neobrazovanim dotepencima i kriminalcima koji su u privatizaciji pokrali sve što smo mi godinama stvarali. Činjenica je da u većini slučajeva poduzetnici nisu ništa pokrali, nego su iskoristili nova pravila igre i priliku koja im se pružila, koju učeni i vrijedni ljudi nisu iskoristili zbog tromosti, moralnosti ili predrasuda.

Ako se vratimo na definiciju poduzetnika, moramo napraviti određene nadopune. Poduzetnik investira. Investicije mogu biti takve da se ulaže u kupnju postojećih dobara, poput kupnje brodogradilišta, tvornica, hotela ili banaka od države ili drugih poduzetnika. Takav način investiranja kratkoročno zadržava postojeću zaposlenost i gospodarsku aktivnost i s vremenom omogućava povećanje aktivnosti, a poduzetnik preuzima postojeći poslovni model, prihode i obveze. Ukoliko je kupljena tvrtka tržišno dobro pozicionirana, rizik je minimalan. Hrvatska je bila prilično uspješna u privlačenju takvih investicija, budući da se od toga slijevao novac u državni proračun i mogla se financirati javna potrošnja.

Drugi tip investicija su investicije koje kreću od početka i koje stvaraju novu vrijednost. Takve investicije, ako su realizirane od strane stranih ulagača, nazivaju se greenfield investicijama, jer praktično krećeš od prazne livade. U takvim investicijama Hrvatska je bila totalno neuspješna, gotovo da i nema nove tvornice, tek poneki novi hotel je napravljen u zadnjih dvadeset godina. Napravljena je hrpa shopping-centara koji promoviraju potrošnju, ali auto-industrije ili nekih drugih novih proizvodnih pogona nema.

Ono što pokreće gospodarstvo su upravo takve investicije koje kreću od početka, koje zapošljavaju nove ljude i koje izgrađuju gospodarstvo i stvaraju novu vrijednost. Država treba biti usmjerena u pomaganje i financiranje upravo takvih investicija i velika je pogreška što na to nije bila fokusirana. Tvornica auto dijelova u npr. Požegi ili Daruvaru bi mogla zaposliti nekoliko tisuća ljudi i pokrenuti cijeli grad i županiju. Nove tvornice su izgrađene u Slovačkoj ili Poljskoj, koje su investitorima pružile bolje uvjete, a Hrvatsku su zaobišle.

U Hrvatskoj ima i ljudi koji imaju ideje i poduzetnici su već dugi niz godina, koji su krenuli od zelene livade, koji otvaraju radna mjesta i zapošljavaju i stvaraju novu vrijednost. Gotovo sve hrvatske IT tvrtke su greenfield projekti njihovih vlasnika - poduzetnika. Novopoduzetnici nisu arhetip poduzetnika koji prosječan Hrvat zamišlja, ali su većinom tretirani podjednako kao i staropoduzetnici.

Problem Hrvatske je što nema infrastrukturu i školstvo koje educira o poduzetništvu i koje bi poticalo poduzetništvo. Biti poduzetnik se tretira gotovo jednako kao i biti lopov. Dok se taj stav ne promijeni, dok se u školstvo na uvede sustavna edukacija o poduzetništvu, dok se ne stvori Croatian Dream atmosfera, poduzetništvo će biti stigmatizirano. IT kao industrija novog doba u tome moće pomoći, ali dug je put pred nama, jer obrazujemo vrlo malo inženjera, koji nemaju nikakva formalna znanja o gospodarstvu i poduzetništvu.

Primjer koji me osobno bode u oči (i srce) je Savjet FER-a u Zagrebu, fakulteta koji sam završio i za koji sam već godinama vezan, edukacijom i emotivno. Savjet je savjetodavno tijelo fakulteta za zadatkom za uključivanje i povezivanje u lokalno i globalno okruženje na području visokog obrazovanja, istraživanja i razvoja. Članovi Savjeta su, osim profesora, eminentni gospodarstvenici iz HT-a, Vipneta, Končara, Ericssona, Siemensa, Zagrebačkog Holdinga, HGK-a, HBOR-a i Adrisa, puno sijedih i pametnih glava. Nitko od članova savjeta nije iz područja IT-a odnosno računarstva, nitko nije poduzetnik, svi su menadžeri.

U razgovoru s nekolicinom profesora s fakulteta, pitao sam ih zašto je to tako, jer IT tvrtke zapošljavaju većinu inženjera koji diplomiraju a studenti još na fakultetu pokreću startupe. Odgovori su uglavnom da Savjet bira dekan, a sadašnji dekan prof. Perić je „stara škola“ pa je takav i Savjet. Ne mogu reći da me to objašnjenje zadovoljava. Ne mogu prihvatiti da netko može biti stara škola, Supek i Dedijer su s devedeset godina svima nama mogli biti uzori u razmišljanju o budućnosti, stara škola mora biti zabranjena!

Bottom line - ako FER, institucija koji bi trebala biti lučonoša promjena, formalno još uvijek nije na braniku razvoja i poduzetništva (studentske udruge koje rade fenomenalne stvari su druga priča), što možemo očekivati od institucija republike Hrvatske? Na žalost, malo ili ništa, a to i dobivamo. Kako kaže narod, uzdaj se u se i u svoje kljuse, guslamo dalje, pa ćemo vidjet kuda će nas voda odnijeti...


Post je objavljen 04.12.2012. u 19:21 sati.