Marketing
Zašto u Himalayu?
Kako u nizinama nema dovoljno oborina i nije dovoljno hladno, tako nema ni drugog izbora nego zaputiti se svako malo u boravište snijega – Himalayu (skt. him+alaya – snijeg+boravište) i tamo boraviti integrirajući čistoću snijega u svoj vlastiti um.
Jučer mi je prilikom planinarenja bilo zanimljivo promatrati kako se krajolik mijenja s nadmorskom visinom i postaje sve bogatiji snježnim pokrivačem.
Magluština je znatno ograničila vidljivost, ali je zato pridonijela doživljaju tajnovitoga mira planine.
Da… snijeg čisti svijet…, tako sam čuo u jednoj prilici od jednoga čovjeka i o tim riječima dosta razmišljam u zadnje vrijeme. Nisam siguran ali može biti da ovo moje prekomjerno radovanje snijegu i boravku na snijegu i hladnoći koje me spopada od jesenas ima neke dublje razloge. Mislim da mi ipak osjetno nedostaje Mongolija… Onaj prvi jutarnji udah hladnoga zraka kad otvoriš vrata i zakoračiš van… onaj specifični miris snijega koji nosi vjetar… No to su emotivne bedastoće, iako sasvim razumljive ipak samo bedastoće. Po mojem mišljenju svi ljudi bi trebali početi trening u analizi emocija već u ranoj životnoj dobi dok se takav pristup stvarnosti tek počinje formirati, sve kasnije sve teže! Za mnoge od nas bit će možda uopće nemoguće otrgnuti se od privatno-čulne percepcije jednom kad smo ju prihvatili za jednini mogući vid interakcije sa svijetom… to je poželjno- juri za tim, ono je nepoželjno- bježi od toga i tako u krug bez početka i kraja. Dualizam, što drugo reći, pa pitajmo Adama i Evu kakvi su plodovi dualizma? Slatki prvo, pa onda više i nisu baš… :-P
Općenito govoreći propitkivanje stvarnosti kakvu doživljavano je najkorisnija upotreba ljudskoga života. Možemo se prepustiti privatno–čulnoj percepciji sebe i svijeta oko sebe, podati se osjetilnim svijestima i potpuno im podrediti svoj um te tako doživotno zacementirati svoju vlastitu fiksnu verziju stvarnosti- to je jedna opcija, svakako najpopularnija.
Ili to jednostavno ne moramo učiniti- to je druga. Zahvaljujući naporu koji je učinio Šakjamuni, Mudrac iz Šakja klana i svi koji su nakon njega studirali njegov nauk (Buddha Dharmu) i mi danas znamo da je ova druga opcija ta koja je ispravna, a znamo i zašto je to tako, iako će nas protiv te opcije tijekom cijeloga (i svakoga) našeg života pa sve do konačnog Prosvjetljenja huškati zajapureni huškač – ego identitet. No o tome više sljedeći put.
Na vrhu Ivanščice sam susreo jednu ozbiljnu planinarsku ekipu: Srećka (koji je, podsjetimo se, bio službeni fotograf naše lanjske ekspedicije na Velebitu), njegovu sestru Jasnu i Čovjeka Upitnika (koji je izrazio želju ostati anoniman). Njih troje su izvršili uspon kraćim ali strmijim smjerom položenim nešto istočnije od mojega smjera uspona.
Govoreći o Velebitu, na najvišem vrhu sjeverozapadne Hrvatske toči se Velebitsko pivo (crno, 6% alc.) koje proizvodi pivovara Ličanka kraj Gospića. To je bilo pravo otkriće za mene. Kad sam vidio mnoge goste u planinarskom domu kako drže u rukama ovakve flašice:
… bio sam jako ugodno iznenađen, velebitsko crno pivo na krovu Zagorja – neprocjenjivo!
Velebitsko crno pivo je bogatog bukea, a opet nije pregusto, riječ je o potpuno artikuliranom gurmanskom napitku koji u isto vrijeme zadovoljavajuće osvježava.
Gablec
Nakon toga Čovjek Upitnik naručio je rundu šljive za cijelo društvo i time jasno pokazao da nije ni najmanje upitan kao čovjek iako je njegov pravi identitet zaista velika enigma.
Domaća šljivovica od šljiva bistrica kako su nas obavijestili domaćini, a nemamo im razloga ne vjerovati, pokazala se izražene karakteristične arome i zadovoljavajuće pitkosti. Moj amaterski sud je da nije riječ o prepečenici i to je sasvim u redu.
Evo vam još dvije slike, te dajem gratis jer ne znam kako ih prokomentirati :-))
P.S. U tekstu sam riječ Himalaja pisao velikim početnim slovom, iako je iz konteksta očigledno da se ne referiram na istoimeni planinski lanac kao geografski pojam nego koristim samo značenje dotične sanskrtske riječi za potrebe svoje metafore. Iako je dakle za tu potrebu bilo moguće koristi i malo početno slovo, veliko slovo sam odlučio staviti iz poštovanja jer mislim da ne bi bilo primjereno tu riječ pisati drugačije. Ono što je Velebit za Hrvatsku, naša lokalna sveta planina, to je Himalaya za čitavi ovaj planet na kojem svi skupa živimo. Duhovnost planine je jedan čimbenik koji je, prema mojem viđenju potrebno vrednovati i nadalje detaljno izučavati.
Post je objavljen 03.12.2012. u 18:33 sati.