Tko me pozna malo bolje zna da ja jednostavno obožavam hodati, pješačiti., da jednostavno uživam u dugim šetnjama. Kad me čudno pogledaju ( da ljudi me čudno gledaju kad im kažem da volim pješačiti - kao da je to nešto neobično ), kažem da je to zbog moje romantične duše. To je djelomično točno.
Druga polovica razloga zašto pješačim je taj što sam ja užasan vozač. Bilo čega. Bicikala, romobila, sanjki... Nema iznimaka. Zašto je to tako nisam još dokučio, mislim da i neću.
Bicikl sam naučio voziti s 14. godina. Znam, dosta kasno ali prije četrnaeste nisam ni imao bicikl. Naučio sam ga voziti iz drugog pokušaja. Točnije, naučio sam održavati ravnotežu na njemu, a što se vožnje tiče to još uvijek usavršavam. O koliko ozbiljnoj stvari se radi govori nevjerojatan podatak da sam od te povijesne 14. godine uzrokovao ( nešto svojom krivnjom nešto krivnjom drugih ), preko 130 nesreća na cesti. Živa istina!!
Pritom ne mislim na bezazlena oštećenja ( ogrebana boja, probušene gume, itd...), već na prave sudare s velikom štetom i tjelesnim ozljedama. Niti je policija u Sisku niti sam ja mogao objasniti kako i zašto godišnje skrivim preko tridesetak nesreća. Moje je rješenje bilo jednostavno - imam peh! Uporište u toj tvrdnji pronašao sam u činjenici da sam jedino ja stradavao u tim sudarima. Letio bih preko hauba automobila, gulio koljena i laktove ali nikad nisam slomio niti jednu kost u tijelu, a vjerujte mi na riječ, neki od tih sudara bili su zaista grozni za gledati a kamo li za iskusiti.
Osim bicikla uspio sam i zabiti se traktorom u ogradu. Da i to mi je uspjelo - na čistini! Skršio sam petnaest metara ograde - i više nisam sjeo za traktor. Vožnja kartingom trajala je manje od 30 sekundi, koliko mi je bilo potrebno da iz boxa dođem do prvog zavoja i zabijem se u zid od guma. Čitave dvije sekunde vozio sam taj "autić" na dva kotača a onda me poklopio, na užas svih prisutnih. Ok, izgledalo je gadnije nego što je uistinu bilo, no " autić" se više nije mogao koristiti.
Na sreću pučanstva nemam ( još ) vozačku dozvolu ali ne mogu a da se ne upitam da li uopće ima smisla da idem polagati? Nisu li mi dosadašnja iskustva pokazala kako ja i motorna vozila nismo u simbiozi?! Naročito ako se uzme u obzir da je moj san voziti Forda Mustanga iz 1967 godine! A on ima snagu preko 200 konja!!!
Zapravo to i ne bi trebalo biti problem. Ja nemam problema s konjima. Jer, jahao sam konja. Jednom. Kratko. I nisam pao. Znači li to da imam sreće s konjima?! Možda.
A opet, možda je bitno i to što se konj nije micao s mjesta.
Post je objavljen 03.12.2012. u 17:43 sati.