Sjetivši se da vrijeme snova nikada ne prestaje,
Odlučila sam se na još jedan magični pothvat.
Kako doprijeti do samog sebe i otvoriti se samome sebi?
U ovo predblagdansko vrijeme nekako težimo nostalgiji. I svi ćete to priznati.
Znate da se sjetite onih starih dana kad je sve bilo ljepše, kad smo bili mlađi, sretniji zbog neznanja koje posjedujemo, više nego zbog znanja kojeg ćemo posjedovati, kada smo bili zaljubljeni ili voljeli, kada smo samo kroz prozor sneno čeznuli i dopustili si da čeznemo.
E pa blagdani kakvi jesu, bude u nama svakojake doživljaje, probude bujicu osjećanja koje spremno potiskujemo tokom godine i onda puknemo u jednom trenu.
I tako sam ja odlučila biti nova ja, ohrabrena nadolazećim blagdanima ili samo idejama da postanem nova ja.
Znate da se često pokušavamo osloboditi sebe, okova prošlosti, oblaka budućnosti.
I stalno tapkamo ne bismo li shvatili smisao nečega, a ni sami ne znamo čega.
I tako ja odlučih u ovoj blagdanskoj bujici osjećanja, vratiti se pisanju.
Ne nužno pjesama, možda bih ovaj blog htjela pretvoriti u neku vrstu šarolikih vjeroispovjesti ljudi u malom. Oduvijek sam htjela pisati kolumne, u kojima bi se ljudi utopili na pet minuta i izašli van obogaćeni njenim kapljicama, tj. mojim kapljicama veselja i sreće.
Odlučila sam pisati o pojavama koje me vesele, koje me rastužuju, koje vas vesele i rastužuju.
Poeziju nekako vraćam u ladicu ZA KASNIJE. Treba i toga malo. Napisala sam se pjesama i pjesama, o ljubavi i neljubavi, sreći i nesreći, lažima, snovima, nadanjima. I sad se nekako prepuštam blagdanskoj sebi, pisat ću o onome što me dira, a ne smijem reći nikome jer ipak mi žene tako jake i emancipirane, ne bismo smjele biti slabe.
Dopustit ću si biti slaba i vama da budete slabi, pa bih htjela da ovo bude mjesto gdje ćemo biti slabi zajedno. Makar samo došli napisali nešto što se inače ne usudite reći ili nešto što mislite, a ne znate kako izreći.
Zovem vas, novi i stari blogoprijatelji da mi pomognete da stvorim neki novi, svoj, naš svijet ispunjen bujicama šarenih balona, za svakog ponešto.
I nadam se da će ovo biti zanimljiv svijet, utočište za malene duše slabih srca i jakih odluka.
Tako da vas pozivam da mi se pridružite u ovom pothvatu, jer nekako,
Među nama,
Ljepše je disati kada znaš da zrak koji udišemo, biva isti.
Jer dijelimo li breme ili sreću, sve je ljepše kad se razdijeli na više manjih komadića.
Udijeljujem vam novu sebe, bez poezije, bez muških šarlatana i ženskih izljeva jada, sebe koja će pisati sve što želi i sebe koja jedva čeka čuti vaša mišljenja o pojedinim temama.
Pa eto, pišimo zajedno, neka ovo bude adresa boljeg života i nove mene.
Malo ludih ideja, nikad nije dosta za slatko-gorki život, zar ne?
Svima šaljem puno pusa
Vaša *
Post je objavljen 02.12.2012. u 22:48 sati.