Pregled posta

OZI

( Op.a. Obzirom da mi je glavni kandidat za glavnog junaka iznenada stradao, kako to narod voli reći "u šteti", a radnja se još nije ozbiljno zaplela, odlučio sam da će novi glavni junak biti Ozren, zvani Ozi, siromašni mladić iz predgrađa, iskreno zaljubljen u svoju dragu Zlaticu...poznatiji kao počinitelj one neslavne pljačke butika)
. . .
U međuvremenu, na drugom kraju kvarta, usporedno sa Srećkovom tragedijom, odvijala se i Ozijeva drama, mada manje neugodna, ništa manje strasna, ali srećom s puno blažim posljedicama.
Vidjevši da ga ni Kinez, ni Gugi na slijede, jer su obojica krenula za Srećkom, Ozi je izašao iz dvorišta u kojem se bio sakrio, pa se ubrzanim korakom izgubio niz ulicu.
Hodao je tako gotovo pola sata, a onda se našao pred zgradom svoje drage Zlatice. Primijetivši prigušeno svjetlo u njenoj sobi, uzeo je kamenčić, pa ga bacio u prozor, te to ponovio još nekoliko puta, sve dok se zavjese nisu razmaknule i dok se na vidiku nije pojavilo njeno sanjivo lice, kad ju je i dozvao, više šapatom, nego glasom:-Hej, bejbi! Ja sam! Tvoj Ozi!
Iako je bila kasna noć, mjesečina i ulična rasvjeta su ga činile vrlo vidljivim, tako da ga je Zlatica bez problema prepoznala, te ga zabrinuto upitala:-Pa, gdje si dosad? Šta se ne javljaš? Šta ti je s mobitelom?
-Oprosti, bejbi! Isključio sam ga! Morao sam.-odgovorio je pokajnički, pa ju pozvao van.-Ajd' silazi, pa ću ti sve ispričat'.

Samo dvije-tri minute kasnije, Zlatica je izjurila iz predvorja zgrade, dotrčala do svog dragog, pa mu se razdragano bacila u naručje, poljubila ga i nastavila ono što je započela na prozoru:-U šta si se to uvalio, moj Ozi? Osjećam da je nešto opasno…da nije dobro! Reci mi, molim te, da nije tako?
-Nije, bejbi!-slagao je Ozi, ne želeći ju još više uzrujavati istinom.-Sve će bit' u redu! Ispao je mali nesporazum, al' sve će se sredit' za dan-dva, a onda idemo na put! 'Ajmo sad kod mene!
Donekle smirena njegovim riječima, Zlatica je s gnušanjem odbila to posljednje:-Ne pada mi na pamet! Stari ti je opet doveo „ekipu“. Odvratni su, nikad ih nisam vidjela tako pijane.
-Onda ćemo kod susjeda Sline.-predložio je rješenje Ozi, mada nije bio siguran da će se to svidjeti Zlatici.
-Kod onog pervertita?-malo je reći da nije bila oduševljena.-Ne volim kad nas gleda! Nije mi to ugodno, Ozi.
-Ma, neka gleda!-odvratio je Ozi, pokušavajući ju odobrovoljiti.-Imat' će šta i vidjet'!

Ozijev susjed Slinić bio je malo nastran tip, a usto i nevjerojatno napaljen na Zlaticu. Ona je bila sastavni dio većine njegovih prljavih seksualnih fantazija, tako da se naprosto ponovo rodio onog dana kad je nju i Ozija prvi put gledao dok vode ljubav. Bilo je to u njegovoj dvorišnoj zgradici, koja im je otada na raspolaganju u svako doba dana i noći, naravno uz prisutnost njegovih pohotnih očiju.

Dvadesetak minuta kasnije, našli su se pred Slinićevom kućom, a kako su znali da su ulazna vrata otključana, polako i u tišini su se provukli ispod njegovog prozora, koji je gledao na dvorište, pa se prikrali do dvorišne zgrade, za koju su također znali da je otključana. Kad su ušli unutra, nisu palili svjetlo, nego su kroz mali i uski hodnik produžili ravno do sobe. Budući su je već puno puta posjećivali, znali su napamet raspored namještaja u njoj, tako da im nije bio problem smjestiti se i raskomotiti u mraku, pri čemu im je dosta pomogla i vanjska svjetlost koja je kroz veliki prozor bez zavjesa obasjavala glavni dio prostorije u kojem je dominirao veliki bračni krevet, inače jedini očuvan i uporabljiv dio namještaja.

Ne gubeći ni trena, poput svih zaljubljenih parova njihovih godina, bacili su se na njega i razdragano se počeli grliti i ljubiti.
I dok joj je Ozi nježno milovao unutarnju stranu bedara, Zlatica je zloslutnim glasom tiho prozborila:-Svjetlo mu je ugašeno, ali sigurno je budan. Čuo nas je i sad će se nacrtat' na prozoru, đubre perverzno!
-A 'ko ne bi bio budan, kad oni kreteni kod mene tol'ko urlaju.-nadovezao se Ozi, poprilično nezainteresirano i ravnodušno.-Čuju se do kraja ulice.
Zatim se nagnuo nad Zlatičini poprsje, pa joj počeo, onako preko majice, budući nije nosila grudnjak, grickati ukrućene bradavice, te joj nastavio širiti noge, koje je ona dotad držala poprilično skupljene.
No, samo par trenutaka kasnije, baš kako je Ozi i očekivao, njen otpor je popustio pod nježnim podražajima, tako da se ubrzo potpuno opustila i prepustila njegovoj inicijativi, jasno mu pri tome dajući do znanja da mu se trud isplatio i da je vrlo zadovoljna time:-Oooh, bejbi! Kako me pališ! Kako me lomiš, drzniče! Oooh! Tooo, diraj me! Aaah! Šta mi radiš! Tako je dobro! Ooooh!!!

Odjednom, kao da se u sve umiješala neka nepoznata viša sila, koja je usmjerila Ozijeve oči prema prozoru i natjerala ga da ugleda mušku siluetu na njegovu oknu.
Iako je znao da se radi o Sliniću i mada si je rekao da mu neće smetati njegova prisutnost i perverzno virenje, jednostavno nije mogao prestati misliti o njemu i onome što je činio.
Odjednom mu je sve to počelo smetati, nekako ga sputavati…kočiti…da bi samo trenutak-dva kasnije shvatio kako je njegova muškost potpuno splasnula i uvukla se u svoju „futrolu“.
Naprosto ne vjerujući što mu se događa, jer mu se dizao i na najbezazleniju pomisao o svojoj voljenoj Zlatici, naglo je prestao sa svim aktivnostima i ljutito opsovao:-U pičku materinu!!!
Ostavljena u najnezgodnijem trenu, poput tek stasalog i ohrabrenog ptića nad liticom ponora strasti još nespremnog za samostalni let, Zlatica je primijetila da nešto nije u redu s njenim dragim, pa je zabrinuto upitala:-Šta je bilo? Zašto si stao?
-Ma, smeta mi onaj kreten na prozoru!-ljutito je rekao Ozi.-Idem ga otjerat'!
-Tko, Slina?-upitala je Zlatica, još uvijek sva zanesena, pa tek tada pogledala prema prozoru.-Ma, pusti ga! Pa, dosad ti nije smet'o.
-E, sad mi smeta!-ponovio je Ozi, sve ljući, pa priznao nešto što nikad nije, jer nikad nije ni bio u prilici.-Spustio mi se i ne diže se više!
-Ma, daaj! Ne obaziri se na njega.-pokušala ga je ponovo zainteresirati za sebe, jer joj nije bilo do prekidanja igre, a kamoli do kakvog sukoba i moguće „drame“, ukoliko bi se Ozi ustao s kreveta.-Ignoriraj ga. Misli na mene…na moje usne…grudi…bedra…
-Pa, pokušavam, bejbi! Pokušavam, al' ne ide.-rekao je Ozi.-Ne ide mi on iz glave. Ne idu mi iz glave te njegove buljave oči.
-Ma daaaj, Ozi… -bila je uporna Zlatica. -… ne ostavljaj me sad ovako napaljenu … pliiiz …
Kako prozor nije bio zatvoren, nego samo pritvoren, Slinić je čuo sve što su Ozi i Zlatica govorili, a posebno su ga se dojmile njene posljednje riječi, tako da se bez imalo pardona ubacio u razgovor:-Halo, golupčići! Možda ja imam rješenje!
Ozi, naravno, nije izdržao, pa se srdito otresao na njega:-Ti, šuti! Zbog tebe i imamo problem!
No, Slinić se nije dao uplašiti, a kamoli zbuniti, pa je bezobrazno nastavio:-Koliko ja vidim i čujem, nemate „vi“ problem, nego ga imaš „ti“! S njom je sve u redu, ona hoće…a ti hoćeš, a ne možeš!
Ozi se teškom mukom suzdržao da ne pukne, lagano si pri tome zagrizavši jezik, kako ne bi ništa rekao, ali je zato Zlatica progovorila, već i sama pomalo uzrujana:-Može on, može! Nego, mu ti smetaš, đubre bolesno! Ti i tvoje podle oči!
-Pa, šta ne jebe kad može? Dosad mu nisam smet'o.-nastavio je Slinić s provokacijama, pa iznio svoje viđenje rješenja problema.-Možda bi bilo najbolje da ja uskočim! Tvrd mi je k'o kamen! Naravno, ako se Zlatica slaže. A Ozi nek' malo izađe van na zrak i smiri se…nek' malo gleda, možda mu se digne!
-Ma, pička ti materina!-u trenu je pobješnjela Zlatica, pa odgurnula Ozija sa sebe, ustala se s kreveta i počela tražiti po sobi nešto što bi bacila na Slinića:-Ne bi' s tobom ni mrtva!
Njena reakcija je „otkočila“ i Ozija, pa je i sam naprosto poludio od bijesa:-E, sad ću ti jebat' majku, pizdo voajerska! Oči ću ti iskopat', pa onda gledaj kol'ko hoćeš!

Shvativši da su oboje smrtno ozbiljni i bijesni, te da izlaze van kako bi ga očito napali, Slinić je nervozno zakopčao hlače i kukavički pobjegao preko dvorišta prema kući, usput pokušavajući smiriti situaciju i sve okrenuti na šalu:-Dobro, dobro, smirite se! Nemojte se ljutiti! Samo sam se šalio!
No, oni ga jednostavno više nisu htjeli slušati. Htjeli su ga se dokopati i pretući ga na „mrtvo ime“. Na sreću, jer tko zna kako bi se sve završilo, uspio im je pobjeći i zaključati se iznutra.
-Šta ti je, Ozi? Smiri se!-preplašeno je zavapio s unutarnje strane vrata, podupirući ih pri tome tijelom iako su bila zaključana.-Nisam mislio ozbiljno. Jebote, pa susjedi smo cijeli život, nećemo valjda sad „na noževe“!
Ali Ozi više nije imao razumijevanja. Samo je divljački nasrnuo na vrata, pa počeo snažno lupati po njima i vikati:-Otvaraj! Izlazi! Da ti se krvi napijem, štakoru šugavi!
Ovome to, naravno, nije padalo na pamet, pa ga upozorio:-U mom si dvorištu, Ozi! Mogu pucat' ako hoću…a neću! Odlazi ili ću zvat' policiju!
Čuvši riječ „policija“, Ozi se naglo stišao i duboko zamislio, jer je to bilo zadnje što mu je u tom trenu trebalo, tako da je zagrlio svoju dragu Zlaticu, koja mu je u međuvremenu prišla kako bi ga smirila, te polako krenuo s njom prema izlazu iz dvorišta. Na kraju je još samo dobacio, više kao upozorenje, nego prijetnju:-Nismo još gotovi, Slinavko! Zapamtit' ćeš ti mene!

Ulica je još uvijek bila pusta, jer je bilo prerano za buđenje radnih ljudi, ali se lagano razdanjivalo, pa se ulična rasvjeta počela činiti suvišnom, tako da se odjednom sve jako dobro vidjelo, čak predobro. Ozi je vjerovao da se po jutru poznaje dan, pa se kao dijete razveselio novom svitanju, koje ga je potpuno smirilo i razbistrilo mu misli. Barem se tako njemu činilo.
-Čuj, bejbi! Ako ova stvar sa Srećkom ne upali…-obratio se tiho Zlatici, još uvijek držeći ruku preko njenog ramena, dok se ona sve prisnije privijala uz njega, grleći ga oko struka.-…a kako je naopako krenulo…i neće. Onda ćemo morati „maznuti“ neki auto, pa ga odvesti onom mehaničaru Mišku. Znaš da je obećao onog golfa i nešto „keša“, ako mu dovezemo kakav bolji „stroj“. To će nam biti dovoljno za prvih mjesec dana. Jebiga, malo ćemo se stisnut' u početku, ali valjda će ispast' kakav poslić u međuvremenu. Šta ti misliš?
-Ma, samo da se izgubimo iz ove „žabokrečine“.-odvratila je Zlatica, pa ga još čvršće zagrlila.-Znaš da je meni svugdje dobro, ako sam s tobom…
Iskreno vjerujući u svoje riječi, duboko je uzdahnula, pa se ukratko osvrnula na situaciju u svojoj „obitelji“:-Teti i tetku neću puno faliti. U zadnje vrijeme sve manje pričamo. Mislim da će čak biti i sretni kad me se riješe. Bila sam im zanimljiva kad sam bila mala, a sad sam im samo teret. Ne znam, ali osjećam se nekako suvišnom u tom njihovom stanu…ipak ja nisam njihova…
Ne znajući što bi dalje pričali, jer je sve već bilo rečeno, oboje su zašutjeli, pa nastavili polako hodati niz ulicu…bez nekog posebnog cilja, ali sa sve jasnijom idejom o krađi automobila, koja je sve više sazrijevala u njihovim glavama…


Post je objavljen 02.12.2012. u 13:42 sati.