Kada sa svojom petogodišnjakinjim igram igru "na slovo na slovo" nekako izbjegavam slovo t. Jer t je tata a njen tata je otišao davno. Kada u brojnim slikovnicama čitamo priče gdje je uvijek isti obrazac..mama , tata, brat ili sestra, ja obično uz puno mašte promijenim priču, uzmem si poneko autorsko pravo da uz puno maštovitosti koja peče, dodam nešto detaljnih opisa, mnogo zapleta i raspleta i poneki lik koji se baš u dječjim pričama i ne spominje često. Svom tati izbjegavam govoriti tata u prisutnosti svojih kćeri da ne zaboli, da ne zapeče...
....
Imala sam djetinjstvo koje nije bilo prepuno nekog materijalnog obilja, obilje se više mjerilo mjerilima topline, bliskosti i smijeha. Moj tata je za mene beskompromisni simbol borbenosti, snage, hrabrosti i odgovornosti. Od svoje petnaeste godine školovao se sam, prolijevajući glavne materije života..krv, znoj i suze. I postao je profesor. Radi još i danas, jednako časno, zaštitnički, prepun topline i dobrote prema svakom svom učeniku. Djetinjstvo sa dvije prosvjetarske plaće nije bilo bajno , ali moj doživljaj djetinjstva , sad kao odrasle žene sa dvije kćeri, prepun je topline. Ne sjećam se svih padova kada sam učila voziti bicikl, mada znam da ih je bilo, ali se sjećam da je pokraj mene trčao moj tata. Sjećam se kako me na obližnjem kupalištu učio plivati . Sjećam se svih puberteskih svađa sa svojim tatom dok je mama govorila da se svađamo jer smo jako slični. Kada sam išla na prijemni za fakultet pokraj sebe sam osjećala njegovu prisutnost. Ne sjećam se, ali su mnogi svjedoci koji govore o tome, da je plakao od sreće kada sam rodila svoje kćeri.
Kada sam imala četrnaest godina, teško sam mogla spoznati što znači rat. Imala sam samo svoju teško stečenu predodžbu o krvoproliću koje se dešavalo. Moj otac, oduvijek romantični idealista, mislio je tada da mora braniti svoju domovinu. I otišao je, bez puno objašnjenja, puno riječi, kao nešto što je posve prirodno. Danima sam gledala svoju mamu kako sakrivajući suze od mene i mog mlađeg brata, moli sve bogove ovoga svijeta da se vrati živ. Bila sam ponosna na njegovu hrabrost i ljuta na njegove nepromišljene postupke napuštanja. Sjećam se kako smo u mraku našega stana slušali vijesti na malom tranzistoru , moleći se pogledom koji je lomio i dozivao nadu. A željeli smo samo da se vrati...
I vratio se...
Kada mi je prije gotovo tri godine kada sam bila krhotina i kada sam sa dvije kćeri bila istjerana iz mjesta koje smo nazivale domom, moj tata me pozvao pod svoj topli krov. Povratak tamo je bio poput omatanja onom tako mekom dječjom dekicom, poput najslađeg poklona pod borom , poput nježnog majčinog zagrljaja.
A onda je prije godinu dana završio u bolnici po prvi puta u svom životu. Čovjek koji je prošao rat i glad, siromaštvo i borbe svake vrste, a nije pao nikada, bio je srušen od bolesti. Kada sam sjedeći na njegovom bolesničkom krevetu držeći ga za ruku, ugledala na njegovom licu klizeće suze, viđene prvi put, koje su se prolijevale na spomen mojih dviju kćeri , spoznala sam značenje riječi tata.. I osjetila neizmjernu količinu ljubavi.
.......
Kada gledam svoju petogodišnjakinju i onu puno stariju, kako se stišću uz njegovo već ostarjelo ali hrabro tijelo dok im on priča predobro izmaštane priče kakve ne postoje u slikovnicama, osjećam nemjerljivost ljubavi. I kako riječ tata nije samo riječ. To je količina topline i puno više od genetskog materijala.
I molim sve zabrinute prolaznike, sve dušebrižnike i one sklone stigmatizaciji da se ne brinu za sreću mojih kćeri koje odrastaju bez tate . Jer oni ne znaju i ne mogu mjeriti količinu moje ljubavi i dimenzije mog prisustva. Mjeru moje ljepote.
A za nesreću nema garancije kao što nema niti za sreću.
A ja..gledajući svog tatu prema kojem osjećam divljenje mogu se samo zapitati..zašto nema više priča u kojima se spominju djedovi puni ljubavi i njihove klizeće suze od ganuća? I zašto nema puno više dječjih priča u kojima se spominju mame sa djecom i njihovi životi puni radosti?
I jedina stvar koju želim naslijediti od svog tate je neizreciva količina ljubavi i topline pred kojom saginjem glavu i ne usuđujem se progovoriti niti riječ....
Post je objavljen 02.12.2012. u 00:01 sati.