Marketing
7. Recesijski al' optimistično
Kako se bliže blagdani, tako i nervoza u ljudi osjetno raste. Neki opravdano zabrinuti, jer su tek ostali bez posla (kao moj tata) ili su već podulje na burzi, a neki neopravdano (poput moje tetke) koja se davno uhljebila u mirovinu i to poveću, ali uvijek kuka i uvijek "nema".
Podsjeća me tako ona na ove naše političare. Dobro im je, brk im je uvijek masni, uvijek sjajni. Novčanici puni kao i bankovni računi s ove i s one strane Atlantika, ali uvijek kukaju, uvijek je njima teško, uvijek je državi teško i uvijek se mora stezati obruč. Naravno raja će ga stegnuti, oni ne.
Al' raji ponestalo rupa na remenu. I šta sad? Nikom ništa, oni će dalje stezati.
Eto tako i moja tetka. Volim ju jako, ali je ne razumijem. Nikad u njenoj kući nije falilo ni kruha ni kolača. Uvijek su računi na vrijeme plaćeni. Ona ne zna što je isključenje struje i telefona, niti što je ovrha. Ali ona uporno "nema".
I nema jučer i nema danas i ne zna jadna kako će kad ne bude imala sutra. A imat će, uvijek ima. I uzdržava svoje dvije poodavno odrasle kćeri i njihove familije i kupnju njihovih "video wallova" i onih "pećotica" kako kaže moja sestrična. Za one neupućene to su vam cipelice, fine cipelice, markirane cipelice. Užasno izgledaju ako se mene pita, ali su marka jelte, a moje sestrične nose samo "finu modu".
I "nemaju", nikad one "nemaju".
Mene bi bilo sram, da imam 40 i kusur godina i dvoje odrasle djece već na fakultetu, pa da me oblači mama. Da mi račune plača mama, da me hrani mama.
Moj otac je još dok sam bila školarka ostao prvi put bez posla. Par godina prije njega to se desilo mojoj mami. Bilo nam je teško, jako teško. Moji su se snalazili kako su znali, od fušarenja, do honoraraca, do teških poslova koji su ih pojeli i fizički i psihički. Ali nikada nisu nikome rekli "da se nema".
Svoj jad i svoju bijedu stisli su u svoja njedra i tu su ih nosili.
A ja sam kao curica otkrila što je rad i ponosno pomagala svojima. Uvijek bi dolazili blagdani, uvijek bi se razmišljalo što i kako i uvijek se uz rad i puno ljubavi na stolu našlo i malo mesa i kolača i okićena jelka, pa makar je otpilili u svom vrtu, jer za kupit drvce nismo imali para.
I opet ćemo tako. i nećemo kukati, bar ne van svoja 4 zida. Jer oni koji nemaju, stvarno nemaju, oni šute, a oni koji su utovljeni k'o kitovi, oni uvijek "nemaju" i nikad neće vjerovat onome kome je stvarno teško.
Al' što više se stežu obruči, tako će i oni koji su uvijek imali a uvijek kukali, sve više osjećati recesiju. I možda je to kozmička pravda, možda se takve krize moraju dešavati da bi oni kojima je uvijek dobro napokon shvatili da smo svi jednaki. Svaki čovjek ima pravo na posao i na svoju plaću. Ima pravo na dostojanstven život, na zdravstveno osiguranje i ako ništa drugo na pečenku barem za Božić.
Svaki čovjek.
Ne samo naši političari i moja tetka.
Samo stvar je u tome da siromah bez svoje pečenke i zna i može. I naviko je pojest tanjur graha, bez kobasice i ćoravu juhu. A naši političari i moja tetka nisu, a bojim se da dolaze dani kad će morati.
Ugodan vikend želi vam vaša uvijek optimistična frozen :)
Post je objavljen 01.12.2012. u 10:57 sati.