Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/igniss

Marketing

Biljojedi

Među nama je sve više biljojeda. I ne mislim na vegetarijance.

Možda sam čudan. Ali ne želim nikada imati ženu, djecu, pa čak ni curu. Jedva da želim seks. Puno su mi draži pornići, prostitutke i striptiz-klubovi. Sloboda da me boli k**ac za sve je predivna. Mogu jesti što god želim i baš me briga kako izgledam.

Imam 30 godina. I briga me za sve. Ateist sam - i jedine stvari oko kojih se brinem su moje knjige i moj burbon. Obožavam biti sam. Odbijam imati bilo koju ženu koja će me pokušavati zgrabiti za jaja i prisiliti da joj se prilagodim. Vidim toliko ljudi zarobljenih u jadnim beta vezama.

A kako sam sam, pretpostavljam da dobivam onoliko seksa koliko i većina oženjenih muškaraca - tj. ništa.

Je*eš sve to!

Malo poslije, gospodin je objasnio još nekoliko stvari:

Također - imam nekoliko problema s konceptom braka. Jedan od njih je 50% šanse za razvod. Koliko god ti bio selektivan u odabiru žene kojom ćeš se oženiti - sve je to ipak lutrija.

Drugi razlog je što nemam nikakve želje biti u blizini ijedne žene starije od 35, tako da me cijeli koncept braka ionako ne bi zadovoljio.

Vjerojatno sam nihilist. Ali to ne znači da sam nesretan.

Na mnogo načina, moj život sliči na "biljojede" Japana. Prihvaćam da zvuče malo gay, no ja volim posvećivati svoju energiju ludoj zabavi i učenju zanimljivih stvari. Unatoč glupom nazivu, linkat ću članak koji opisuje taj trend. Osobno - mislim da je pornografija glavni adut. Pornografija je učinila moje standarde toliko nevjerojatno visokima da me zanima samo najbolja pi**a. Razmazilo me i mogu se zainteresirati samo za više 8-ice, 9-ke i 10-ke. I ne mogu se prisiliti da naučim Igru jer mi je draže provoditi vrijeme čitajući. Svejedno, poštujem one koji jesu. Samo imam životni stil koji meni odgovara.



Btw, nema šanse da bih ikada bio nešto osim ateista. Čak i kada bih vjerovao u Boga, odbio bih slaviti ga. Čini mi se kao nekakav čudni problem ega očekivati da te netko štuje samo zato što si mu superioran. To bi bilo kao da ja imam psa i očekujem da mi se klanja jer sam ja "više biće" od njega. A ako se Bogu ne sviđa moj stav, onda ću se rado zamijeniti s njim i obećati mu da može raditi što god želi i štovati me koliko god malo želi. Nije me briga. Nikada nisam razumio teološke razloge zašto bismo trebali štovati Boga. Uglavnom, ništa od toga nije bitno jer (po mom mišljenju) ionako ne postoji.

Sorry za brbljanje. Samo sam htio šire objasniti kako poimam stvari. Ja sam idiot u puno drugih područja, pa je tako moguće da sam u krivu i ovdje. Zbog čega je to upravo tako zanimljiva tema za mene.

Pozz!
C.

Ovaj fenomen sam već nagovijestio u jednoj od svojih najranijih tema. Motivacija - bilo to kroz biološke ili kulturne faktore - je vječan, svepristuan i nepobjediv fenomen. Nema te stvari na svijetu (osim Franje Asiškog) koja se dugoročno može oduprijeti signalima iz okoline. Iako se oni ipak malo razlikuju u slučaju navedenog čovjeka i Japana, osnovni razlog je isti:

A) Sve teži pristup pravom (ne-virtualnom) seksu za većinu muškaraca. Ovo zvuči neobično - ne živimo li u vrlo promiskuitetnom dobu? - ali količina seksa nije isto što i distribucija. Kako troškovi (bilo mentalni bilo financijski) dolaska do seksa rastu, seks sve više pada analizu profitabilnosti.

B) Sve manja pouzdanost isplate iz ulaganja u seksualni život. Nestabilnost veza i brakova.

C) Mogućnost zadovoljavanja potreba na druge načine. Pornografija.

Za razliku od mnogih blogera, ja sam vrlo skeptičan o mogućnostima robotizacije, pogotovo robotizacije koja imitira sofisticirane ljudske funkcije poput razmišljanja ili seksa. Ne vjerujem u androide koji će zavladati izlozima Amsterdama. Ali u odsustvu robota, već imamo modernu, besplatnu internet pornografiju, koja predstavlja vjerojatno najsnažniji seksualni impuls u povijesti. Čak i da svi muškarci jednom budu imali svoje seksualne robote, opet ih neće moći vrtiti po dvadeset istodobno i mijenjati u tren oka, što je najjači poticaj od svih.

Neki bi mogli biti skeptični, ali kalkulacija je jednostavna:


U osnovi, ako čovjek prihvati - makar i pretjerujući u svom kiselom grožđu - da je ljubav (kao emocija) danas toliko nesigurna da bi mogla i ne postojati, ostaje mu samo još seksualno zadovoljstvo, koje lako može pronaći na druge načine. I - hop! - tako je rođen biljojed, predstavnik nove generacije koja egzistira na masturbaciji potpomognutoj tonama pornografije svih mogućih žanrova, te eventualno povremenim posjetima prostitutkama (ovo nije baš raširena opcija, kao što ilustrira nesretni George Sodini).

Znate što? Po mom mišljenju, biti biljojed najprirodnija je stvar na svijetu. Nikada se ne za**avaj s biološkim nagonima, jer je lako moguće da dođe do povratne reakcije. Ako previše otežaš ispunjavanje nagona na jedan način, a istodobno se pojavi drugi, dobivaš pakleni stroj kao u ovom slučaju.

Problem biljojeda pogotovo je izražen u Japanu, gdje se otprilike polovica mladih samaca identificiraju kao biljojedi. Nazvani su tako zbog svoje sklonosti prema mirnom, tihom, neambicioznom životu, u kojemu rijetko kupuju "velike" stvari poput stanova, auta, nakita ili luksuza, a draže im je trošiti na male odmore (u Japanu), kulturu i hobije. Iako bi od toga čovjek mogao pomisliti da je to produkt isključivo trajne ekonomske depresije koja davi Japan i stagnacije plaća, nije stvar samo u tome. [...] Kultura je drugi faktor: teoretizira se da je većina mlade generacije jednostavno mnogo lošija u komunikaciji, čitanju jezika tijela, i nošenju sa stresnim društvenim situacijama.

Kada se to spoji s povećanom ženskom potrebom za igrom, rezultat je porazan. No teško je reći da je baš to problem u Japanu - po svim izvještajima, japanske žene su ostale vrlo ženstvene i lijepe, vjerojatno su počele zahtijevati više igre (ali ne pretjerano), a njihove stope vanbračnih trudnoća i stope pretilosti su zanemarivo malene. Ukratko, iako se i mi krećemo prema Japanu iz nekih sasvim naših razloga, Japan je misterija, čije je objašnjenje vjerojatno vrlo različito od našeg, a njegova apatija je jednostavno unikatna.

Biljojede ne treba miješati s hikkikomorijima, drugim raširenim ali ne epidemičnim japanskim fenomenom, mladim ljudima koji se zabijaju u svoje sobe i ne izlaze godinama. Hikkkikomoriji su po definiciji i biljojedi, ali nisu svi biljojedi hikkikomoriji. Biljojedi imaju svoje živote, ponekad vrlo aktivne, samo ih ne zanima ljubav. Rade i zarađuju gdje mogu, samo ne žele trošiti na kapitalne predmete jer nemaju koga impresionirati. I nije stvar samo u tome da su oni 100%-ni obvezofobi: biljojedi jednostavno nemaju gotovo nikakvu želju za seksom. A što je dulje utažavaju na druge načine, to postaje manje vjerojatno da će se ikada vratiti u normalu, kao što je C. opisao u gornjem primjeru.

Yoto Hosho, 22-godišnji bivši student koji smatra sebe i većinu svojih prijatelja biljojedima, vjeruje da termin opisuje veliku i raznoliku grupu muškaraca koji nemaju nikakve ambicije da ispune tradicionalna društvena očekivanja u svojim odnosima sa ženama, poslom, ili bilo čime na svijetu. "Nije nas briga što ljudi misle o tome kako živimo," kaže on.

Mnogi Hoshovi prijatelji provode toliko vremena igrajući kompjuterske igre da im je draže društvo cyber-žena nego prava stvar. A Internet je, kaže on, pomogao povezati sve ljude alternativnih životnih stilova i učinio ih prihvatljivima. Hosho vjeruje da su se linije između žena i muškaraca zamutile. Ističe popularnost "dječačke ljubavi", žanra manga stripova i romana pisanih za žene o romansama između muškaraca, a koji je izrodio svoj vlastiti slijed videa, igara, magazina, te kafića gdje se žene maskiraju u muškarce.

Profesorica Fukusawa priznaje da, iako bi neki biljojedi mogli biti gay, većina nije. Nisu ni metroseksualci. Jednostavno, njihovo ponašanje reflektira odbijanje i tradicionalne Japanske definicije muškosti, i onoga što naziva zapadnom "komercijalizacijom" veza, u kojima muškarci moraju biti macho i kupovati stvari kojima će zadobiti žensku naklonost (kada bi samo znala da dobra igra omogućava puno seksa bez da joj ikada išta kupiš, ali dobro, op.prev.). Neki zapadni koncepti, poput večere ili zabave kojoj prisustvuje par ili parovi, nikada nisu pristajali u Japansku kulturu, kaže. Drugi se jednostavno nisu mogli prevesti - izraz "dame prve", na primjer, se u Japanu izgovara engleski jer ne postoji ekvivalentna fraza. "Tijekom Japanskog ekonomskog balona, Japanci su živjeli istodobno i po zapadnim i po japanskim standardima", nastavlja Fukusawa. "Taj trend je doživio svoj kraj."

Slične se promjene s vremenom mogu očekivati i kod nas. Kako odnosi sa ženama i ljubavni i seksualni uspjeh postaju sve teži prosječnom muškarcu, sve veći broj njih će zaključiti da im se, iako imaju igru kao opciju, to jednostavno više ne isplati. Pri tome se može očekivati i njihova smanjena participacija u ostalim dijelovima života, uzevši u obzir da su obitelj, ljubav i seks jedne od glavnih muških motivacija za rad. Dio će prigrliti igru (i pri tome vjerojatno neće imati toliko obzira kao ja). A onaj dio koji je već prirodno imao izvrsnu igru će, kao i uvijek, biti vrlo uspješan.

Smiješi nam se svijet gdje "Gdje su svi dobri muškarci" prestaje biti samo otrcana fraza razmažene žene i prelazi u neugodnu stvarnost.

Post je objavljen 24.11.2012. u 10:43 sati.