Nakon jučerašnjih pet sati neprekidna hoda po Kabulu, stopala su mi u žuljevima. Jutros prije nego izađem van, motam ih u zavoje ne bi li izdržala još jedan dan. Moj posljednji dan u Afganistanu odlazim na izlet u okolicu Kabula. Prvotni plan je bio povezati budističku stupu u Guldari iz 2. stoljeća prije Krista s planinskim selom Istalifom. No, Guldara je 22 kilometara na jug od Kabula u pokrajini Logar u kojoj povremeno ima talibanskih aktivnosti pa bi bilo malo nesmotreno zadnji dan u Afganistanu eventualno izgubiti glavu. I tako sam odustao od Guldare i ostavio ju za neki drugi put. Ostao je Istalif, smješten nekih 50 kilometara na sjever od Kabula na brežuljcima planine koja zatvara Shomali ravnicu. Selo je na gotovo 1700 metara nadmorske visine.
Pred hotelom uzimam taxi, naravno Toyotu. S obzirom da je Toyota svaki drugi automobil u Afganistanu, a posebice u Kabulu, bio bi pothvat uhvatiti neku drugu marku vozila. Ljubazni taksist koji uz svoj jezik govori tečno i engleski i francuski vozi me do predgrađa grada do mjesta odakle kreću shared taxiji i minibusevi za sva mjesta sjeverno od Kabula. Takozvani Serai Shomali je neugledna poljana uz jedan kružni tok i tržnicu, prava ludnica gdje se nalaze automobili do automobila, minibusevi do minibuseva, i sve se nešto deru i nadvikuju jedan drugoga. No, nitko ne viče 'Istalif'. Taksist kruži okolo ne bi li pronašao točno polazište bilo kakvog prijevoznog sredstva za Istalif, ali bezuspješno. Naposljetku saznajemo da su se taxiji i minibusevi za Istalif nedavno preselili na neko drugo mjesto. Koje? Nitko zapravo ne zna. Jedni nas šalju natrag prema gradu. Drugi malo dalje na sjever. Treći samo prekoputa ceste. Ali zapravo nitko ne zna točno. Samo nagađaju. Pitam svog taksistu da li bi on bio spreman ići sa mnom do Istalifa na pola dana pa bih tako unajmio cijeli automobil samo za sebe. Nažalost on ne može jer mora za sat vremena pokupiti svog mlađeg brata u školi. Šteta jer se čini poštenim, a uostalom u ovoj zemlji nije lako pronaći vozača koji govori engleski. U tom trenutku na prozoru mi se pojavljuje čiča Paštun od nekih šezdeset i kusur godina. Nudi da me on odveze do Istalifa i nazad. Gledam njegov automobil. Toyota, naravno. Krntija, naravno. U glavi mi se mota samo jedna misao: "Koliko daleko izvan grada može ova kanta uopće povući?!". Moj taksist "Englez" uvjerava me da je potpuno sigurno i u moje ime pregovara oko cijene. Na kraju ostajemo na trideset dolara za četiri-pet sati najma što uopće nije loša cijena.
Paštun vozi kao luđak. Zapravo je i to blago rečeno. Njemu sa šezdeset i kusur godina je očito dosta života, svako malo pomislim kod naglog kočenja uz škripu kočnica i zaustavljanja na centimetar od drugog vozila. Ja bih sa trideset i jednom ipak volio nastaviti živjeti.
Nakon četrdeset minuta vožnje sjeverno od Kabula po Shomali nizini, automobil skreće na zapad i cesta se polagano počinje uspinjati prema Istalifu.
"Istalif!", pokazujem mi Paštun rukom prema kućicama boje blata u daljini na padinama planine Koh Daman. Okružene drvećem jesenskih boja prizor je veoma idiličan i baš onakav kakav sam zamišljao da bi mogao biti.
Kako se približavamo selu, šume se izmjenjuju s poljima, voćnjacima i vinogradima. Žene koje slobodno po malo prometnoj cesti hodaju u otkrivenim burkama, odmah po pojavi automobila revno se pokrivaju. Ovdje u tradicionalnoj sredini ne mogu se vidjeti žene bez burke, a uostalom i broj žena izvan kuća jako je mali.
Istalif i područja oko Istalifa naziva se žitnicom i voćnjakom Kabula, poznato po proizvodnji slasnog grožđa, smokava, višanja i murve. Između ostaloga, i zbog toga je talibanima Istalif zapeo za oko. Njegovo većinski tadžičko stanovništvo bilo je oduvijek protiv talibana i ovima je trebalo puno godina i puno borbi ne bi li napokon osvojili Istalif. Zato je u okolici puno starih uništenih oklopnjaka i vojnih kamiona i nažalost mina pa se ne preporuča šetnja izvan ustaljenih ruta kretanja. Godine 1999. talibani su naposljetku ušli u Istalif. Njegovi stanovnici, kao i stanovnici okolnih sela i gradova, izbjegli su u planine. Njih ukupno oko 140,000. I talibani su tada, da se ovi ne bi vratili, zapalili njihove kuće, vinograde i voćnjake, uništili kanale za navodnjavanje. Kao i mnogi drugi prije njih, i talibani su proveli politiku spaljene zemlje.
No, stanovništvo se ipak vratilo i od 2001. godine vinogradi i voćnjaci doživjeli su svoju renesansu.
Ulaz u Istalif je bazar koji prati strmu glavnu ulicu dok se penje prema gornjim dijelovima sela. Trgovine su otvorene, ali nema kupaca. Trgovci u polusnenom stanju sjede ispred svojih trgovina. Tek pojava stranca u starom taxiju na trenutak ih prisili da se malo trgnu i jače otvore oči. Odmah mi je jasno da ovdje stranci baš i ne zalaze. Čak manje nego u Mazar-e Sharif ili Kabul.
U gornjoj polovici sela još uvijek, više od deset godina nakon talibana, vire razorene kuće. Mnogo njih. Neke su obnovljene pa izgleda veoma otužno vidjeti jednu ili dvije obnovljene kuće uz njih pet razorenih. One razorene zaista brojno nadmašuju one obnovljene. Dok šećem glavnom ulicom Istalifa, ponovno nailazim na ono afganistansko gostoprimstvo. Svi me pozdravljaju i, spazivši moj fotoaparat, sami se nude da ih fotografiram što izvan Afganistana još nigdje nisam doživio. Dobivam i poziv od jednog mladog Afganistanca da posjetim njegov dom. Nema tu nikakve skrivene namjere, nitko mi usput neće ponuditi da kupim tepihe, već primjećujem da je to iskreni poziv. Nažalost, moj taksist je malo previše nestrpljiv i pokretima svog tijela pokazuje mi da mu se žuri da se vrati u Kabul. Teška srca moram odbiti poziv mladog Afganistanca.
Istalif zapravo nije ni poznat po tkanju tepiha. To je djelatnost nekih drugih gradova i sela. U Istalifu se proizvodi prekrasna keramika. Dobro, za neke istalifska keramika nije 'cup of tea' zbog svoje izrazite rustikalnosti. Ali meni se sviđa. Tradicionalno tamno plave ili zelene boje s jednostavnom urezanom geometrijskom dekoracijom i premazane lakom, istalifske posude, šalice, čajnici i tanjuri djeluju veoma nezgrapno i na trenutke kao da ih je netko bez puno znanja oblikovao i dekorirao, ali upravo u tom grmu leži zec. U tome je čar istalifske keramike.
Dok je strma ulica koja vodi prema gornjoj polovici sela omeđena bazarom, glavna ulica gornjeg Istalifa je omeđena trgovinama keramike. Tu se mogu i vidjeti lokalni majstori, zamazanih ruku i zaprljane odjeće, kako stvaraju tu keramiku čuvenu u cijelom Afganistanu. A cijena keramike je prava sitnica pa, iako nisam ovog trenutka siguran kako ću je prenijeti do doma, odlučujem kupiti par komada. Odlučujem pronaći set za čaj, budući da je 'chai' nezaobilazna stvar u Afganistanu. No, kako se keramika u Istalifu ne radi tvornički, već je sve ručno, nema ni standardiziranih dimenzija pa neko vrijeme ulazim u jednu trgovinu, izlazim iz nje, ulazim u drugu, izlazim iz nje, ulazim u treću... Sve dok naposljetku nisam kompletirao svoj čajni set kupujući njegove djelove kod raznih trgovaca. Na taj način nije samo jedna osoba profitirala od mog dolaska, već nekoliko njih. Konačna bilanca je sljedeća: čajnik, četiri šalice i dvije male posudice za ukupno trinaest dolara! Mislim da sam obavio dobru kupovinu. Sada samo to trebam neoštećeno dotegliti najprije do Kabula, a onda sutra i doma.
Na putu iz Istalifa prema Kabulu nailazimo na prepreku. Nepremostivu prepreku. Cesta koja od Istalifa vodi prema glavnoj cesti za Kabul zatvorena je zbog radova. Upravo dok smo mi bili u selu, donijeli su mašineriju i krenuli s asfaltiranjem ceste. Od jednog od radnika koji govori engleski saznajem da će ovo potrajati.
"Možete čekati i moglo bi biti gotovo za dva-tri sata. Ali najvjerovatnije ništa do sutra ujutro.", govori mi. I dodaje da postoji druga cesta preko obližnjih sela koja se na kraju spaja s onom glavnom cestom za Kabul.
Moj Paštun govori mi da bi on išao tom sporednom cestom, ali zauzvrat traži dodatnih petnaest dolara. Pitam onog radnika koliko traje vremenski ta obilaznica.
"Petnaest do dvadeset minuta.", odgovara.
Svjestan sam da danas nemam dva do tri sata da izgubim čekajući na cesti usred ničega, a još manje da čekam do sutra ujutro kada bih već trebao biti na aerodromu u Kabulu. Ali petnaest dolara za eventualnih dvadeset minuta vožnje više je ucjena. Zovem Masooda u Mazar-e Sharif da mi pomogne oko komunkacije s Paštunom i ujedno da me savjetuje. Uspijevamo sniziti dodatak na deset dolara, ali dalje ne ide. Ali savjetuje mi da ipak čekam jer nije posve sigurno ići sam po selima po cesti po kojoj nema prometa. Zahvaljujem mu. Opet procjenjujem situaciju. Zaključujem da se ova cesta tako brzo zaista neće otvoriti i odlučujem riskirati. Nekada u životu treba riskirati. Igrati uvijek na sigurno stvara život dosadnim.
Obilaznica je makadam. Zapravo i teže od makadama. Tu se izmjenjuju kanali koje je nekada u prošlosti "izrezbarila" voda, potom potoci i mnogo blata da sam par puta pomislio da će se ova krntija od Toyote tako lijepo uglaviti u tom blatu i da onda nećemo moći ni naprijed ni nazad, i špičaste stijene da mi nije jasno kako nisu probušile gume. Moram priznati da se prvi put u Afganistanu ne osjećam posve sigurno. Prometa nema. Samo nazovi cesta koja ide gore dolje preko brežuljaka, kroz vinograde i voćnjake, i sela od blata koja djeluju jednako napuštena poput ceste kojom se krećemo. No, ovaj iznenadni izlet u ruralni Afganistan nekako mi se perverzno sviđa. Ova afganistanska razglednica ne samo da je potpuno suprotna od one u Mazaru i Kabulu, već se razlikuje i od samog Istalifa. Prostor je ruralniji od Istalifa. Sela kroz koja prolazimo toliko su jednostavna i siromašna da se i sam Istalif manje doima kao selo, a više kao grad, ako ne bogataša, onda barem srednje klase.
Nakon dvadeset minuta odiseje preko brežuljaka, voćnjaka, vinograda, sela, potoka, blata i špičastih stijena konačno izbijamo na glavnu cestu za Kabul. Iz mene spontano izlazi jedan izdah olakšanja.
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:34 sati.