Kabul je 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća bio vrlo važna postaja na hipijevskom putu. Djeca cvijeća zaustavljala su se u afganistanskom glavnom gradu na putu za Indiju i Nepal i ostajali su ovdje danima, tjednima i mjesecima. A onda je došla sovjetska invazija 1979. godine, nakon Sovjeta građanski rat između različitih frakcija u zemlji i konačno talibanska vlast. Hipiji su nestali iz Kabula i Afganistana, kao uostalom i svi turisti.
U Kabulu postoji jedna ulica. Ime joj je Chicken Street. Ta Pileća ulica nalazi se sto metara od mog hotela i jutros odlučujem prošetati njome. U 60-tim i 70-tim ta je ulica bila skupljalište hipija i u njoj su bili nanizani barovi u kojima se trava slobodno mogla zapaliti te raznorazne trgovine. Dok jutros hodam ulicom, u deset ujutro, mnoge su trgovine još uvijek zatvorene. Druge njihovi vlasnici upravo otvaraju. Kako su stranci danas u Kabulu rijetka pojava (u dva dana vidio sam ih tek troje), čim spaze stranca vlasnici trgovina se trude da ga privuku. Nemaju Bog zna što u ponudi. Zapravo se sve svodi na tri stvari: nakit od srebra s plavim lapis lazulijem po čijim je rudnicima poznat sjeverni Afganistan; figurice i posudice od tog istog plavog kamena; i tepisi. Mene nažalost ne zanima ni prvo ni drugo ni treće. Vlasnici trgovina svim silama se trude da uđem u njihove trgovine. Zamišljam ovu ulicu punu hipija. Danas ona djeluje nekako otužno i sjetno.
Nastavljam pješice preko pola Kabula natrag prema Ka Faroshiju. Izbjegavam vozila i u tome sam postao pravi majstor. Dobro da kod kuće vježbam. Jer u Zagrebu, na kraju Savske ceste, blizu moje kuće, postoji jedan pješački prijelaz na kojem ti nitko od vozača neće stati i propustiti te. Sve dok se doslovno ne baciš pred auto. Tada se čuju zvukovi kočenja i automobili staju. Takav princip otprilike primjenjujem i u Kabulu.
Kabul je veliki grad, bez sumnje. Imaš dojam da se njegovih tri milijuna stanovnika točno slijeva baš tamo gdje ti prolaziš. Ali unatoč svojoj veličini, grad je veoma pregledan pa sam ponosan na sebe kako već drugi dan uspijevam orijentirati se po gradu bez karte. Treba samo pratiti brežuljke iznad Kabula i posebice TV brežuljak, nazvan tako zbog mnogih televizijskih antena na njemu, i koristiti ih kao orijentire.
Danas se brežuljci jako dobro vide. Vjetar je malo pojačao i rastjerao zagađenje. I ne samo da se vide jako dobro brežuljci koji okružuju dolinu u kojoj je Kabul, već se i iza svega vide planinski snježni vrhovi Hindukuša kao konačna kulisa grada.
Jučer sam kasno došao u Ka Faroshi. Već je bilo kasno poslijepodne i trgovine su se bile počele zatvarati. Jutros sve vrvi od života. Trgovine su širom otvorene, a ispred trgovina još više krletki s pticama. Trguje se. Baš nailazim na trgovinu gdje tip najprije baca oko na sve ptice u kavezu, potom izabire jednu, uzima ju u ruke i provjerava te ju kupuje. Trgovac uzima malu platnenu vrećicu i stavlja ptičicu u nju. Kupac daje novac i oprezno stavlja vrećicu s ptičicom u džep.
Malo dalje oko stola okupilo se pet-šest muškaraca. Jedan od njih na stol stavlja kavez sa, čini se, kanarincem. Ostali ga pregledavaju i kreće cijenkanje. Jedan iz grupe stavlja par novčanica afganija na krletku i kupuje pticu zajedno s krletkom.
Nije rijetkost ni kada netko Ka Faroshijem prođe s golubovima u rukama. Golubovi su toliko mirni da ponekad pomislim da više ne dišu. Ali očito su već dobro istrenirani jer ima i onih čiji su kavezi širom otvoreni, a ovi ne izlaze van. Mogao bih u Ka Faroshi doći svaki dan.
Bazar ptica je zapravo jedna uska uličica, par stotina metara dugačka, okružena glavnim bazarom Kabula. Izlazim iz Ka Faroshija prema drugom bazaru i bez karte i nekog posebnog plana lutam po njegovom labirintu. Ulazim u bazar tepiha, potom tkanna, pa posuđa, igračaka i hrane. Sve se to prodaje na jednom bazaru na kojem granice nisu strogo određene, a opet postoji neka nevidljiva granica. Kao da skačem iz jednog svijeta u drugi. Ni ovdje nema stranaca. Mislim da jako jako dugo ovdje nije naišao stranac jer me svi promatraju kao nekog čudaka. Ali ponovno nailazim samo na ljubaznost i osmjehe po kojima je Afganistan oduvijek bio poznat, puno prije nego li su ga poznatim učinili ratovi. Uvijek se iznova iznenadim koliko su Afganistanci dragi ljudi i teško nalazim neki narod u svijetu koji ih može nadmašiti.
Lutam po bazaru. Pokušavam se izgubiti. Ali ne uspijevam. Uvijek na kraju izađem van i točno znam gdje sam. Ovaj je bazar jedan od onih autentičnih, kojih je nažalost sve manje u svijetu, a koji je namijenjen samo isključivo lokalnom stanovnišvu radi zadovoljavanja njihovih potreba, a ne potreba turista.
Poslijepodne odlazim podno brežuljka Tepe Marayan, jedan od onih koji okružuju Kabul. Podno brežuljka nalazi se veliki prazan prostor, veličine nekoliko nogometnih igrališta, gdje djeca trenutno igraju nogomet. Zimi i u rano proljeće ovo je jedno od mjesta u Kabulu za puštanje zmajeva po kojemu je Kabul poznat. Svatko tko je pročitao "Goniča zmajeva" Khaleda Hosseinija, ili barem pogledao film, zna koliko je zmajarstvo važno za Afganistance, i mlade i stare. To je jedan od najvažnijih hobija u ovoj zemlji, a svaki zmaj je jedno malo umjetničko djelo. No, ispod Tepe Marayana još uvijek nema zmajeva. Sezona počinje tek za otprilike mjesec dana kada će nebo iznad ovog prostora biti šareno od zmajeva. I ne samo da će stanovnici Kabula puštati zmajeve, već se organiziraju i prave borbe gdje jedan zmaj nastoji srušiti drugoga i osvojiti ga. Ovo je samo još jedan od razloga da se moram vratiti u Afganistan.
Pokušao sam danas pronaći trgovinu zmajeva na bazaru i kupiti ih par za doma kao autentični afganistanski suvenir, ali bezuspješno. Kako nije još počela sezona, mnoge su trgovine zatvorene. To je kao da kod nas u sportskoj trgovini tražiš skije u srpnju ili kolovozu.
Ispod Tepe Marayana bacam oko i na zloglasni Ghazi stadion. Izgrađen je 1923. godine po nalogu afganistanskog kralja Amanullaha. Ovaj se smatra kao 'ghazi' ili 'heroj' jer je pobijedio u ratu s Britancima i osigurao Afganistanu mir Sporazumom u Rawalpindiju 1919. godine. Nažalost, za vrijeme talibana ovo je bilo mjesto smaknuća za one osuđene na smrt ili za neke druge umobolne stvari. Kasnije je renoviran, ali teško da će ikada moći pobjeći od stigme koju su mu zadali talibani.
Vraćam se u hotel.
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:36 sati.