"Čekanje je umjetnost"..rekao je on koji je oduvijek bio umjetnik čekanja.
"Ali ti znaš da ja nisam od čekanja"..rekla sam
" Naučit ću te"..uvjeravao me siguran da se čekanje može naučiti poput ostalih vještina.
Ja nikada nisam znala čekati. Od ideje dugotrajnog, strpljivo mirnog čekanja ja hiperventiliram, čekanje smatram vještinom meni nedokučivom, onom koja mi neprestano izmiče, bježi i nekako ne želi biti u miru sa mnom. Čekala sam uvijek uz žudnju koja lomi, čekala sam s nadom u buđenje onoga s kojim me vežu parovi plavih i smeđih očiju. Ali mi smo živjele a on je bio živ negdje nimalo ne poštujući život. Jer mi smo brojale godine kako nam se pogledi nisu susreli i brojale čekanje koje se rasipalo i lomilo nas na dijelove.I zamrzila sam čekanje, bahato mu se smijala ne dopuštajući mu da me nauči tu divnu vještinu. A opet su nam se putevi ispreplitali i nije mi dala da zaboravim na nju.
I morala sam se samozavesti da bi mogla biti zavedena i zavoditi, kao što sam morala čekati da bi bila dočekana i zavoljela čekanje. Dok je zadnje obojano lišće, grčevito se držeći za svoje ogoljene grane, čekalo da padne slobodnim padom, ja sam vježbala punim grlom i srcem , poput djevojke koja to mora izgovoriti prvi put, izreći one riječi od pet i dva slova.
I čekala sam da se poput mozaika slože dijelovi jedne priče koja se tako dugo slagala i nedostaje joj baš onaj mali komadić. Da li je to ona moja tanka linija od Sunca do Mjeseca koju toliko dugo tražim? Da li čekanjem postajemo umjetnici života, oni koji znaju da svaka neizvjesnost mora jednom postati izvjesnost, konačnost koja nakon nekog vremena opet postaje upitnik, trotočka i uzima mjesto uskličniku?
Ja sam dugo tražila to disanje jednine u množini, cinično se rugala neustrašivom čekanju jer stvari se svejedno dogode unatoč i bez obzira na čekanje, dok se čekanje nije narugalo meni jer...bila sam dočekana. I nisam smjela više rugati se i podsmjehivati čekanju jer bih se time rugala životu samom. I znala sam vrlo dobro da su svi ispisani stihovi i sve napisane priče o raznim vještinama života, bile samo uvod u priču o čekanju. I to više nije bila priča o žudnji koja mahnito ruši i spaljuje što god dotakne, to je postala priča o umijeću života, o slaganju mozaika, o miru u nemiru. To je priča o koracima izvan vlastitog kruga, priča o trajanju sa sobom, s nekim...
I on koji me je toliko želio naučiti čekati , čijem miru sam se divila i krala ga od njega da ga udahnem kada mi najviše zatreba, on mi je vjerojatno svojim dahom poklonio i komadić umjetnosti čekanja. I ja više ne bježim, ne trčim nestrpljivo u nemiru, više ne tragam besciljno za onim stihom koji će srušiti svo čekanje.
Jer ono je sjaj u kojeg sam se bojala pogledati da me ne zaslijepi, ono je dodir koji ispisuje stotine riječi u jednoj sekundi mjerljivog vremena, ono je izvjesna neizvjesnost, potpuna vjera u pogledu koji se pita i onda kada to ne misli. A sjaj je nemjerljiv kao što je nemjerljiva količina čekanja.
Post je objavljen 18.11.2012. u 00:19 sati.