Kucanje na vratima trgnulo me iz sna. Gledam na sat. Osam i trideset. Otvaram vrata. Na vratima dva bradata talibana s noževima zataknutima o pojas i puškama u rukama. Kažu da pođem s njima.
Zajebavam se. Na vratima su Masood i Nasir. Prije mog dolaska u Afganistan kontaktirao sam ih preko couchsurfinga i jučer sam se s Masoodom čuo preko telefona. Rekao je da će doći danas ujutro, ali nisam mislio da će ovako rano biti na mojim vratima. Masood je tridesetipetogodišnjak, ovalna lica s bradicom od nekoliko dana, srednja rasta i za Afganistanca malo jače građe. Njegov rođak Nasir je trinaest godina mlađi, ali izgleda nekoliko godina stariji nego što zapravo jest. Crte lica i građa pokazuju sličnosti s Masoodom. Pripadnici su Tadžika, jednog od mnogih naroda koji žive u Afganistanu. Ova zemlja je pravi kaleidoskop raznih naroda. Tadžici čine 27% ukupno stanovništva i drugi su po brojnosti u ovoj zemlji iza Paštuna koji čine 42%. Hazare čine 9%, koliko i Uzbeci, potom slijede Aimaqi s 4, Turkmeni s 3 i Baluči s 2%. Sjever Afganistana naseljavaju uglavnom Tadžici, Uzbeci, Hazare i Turkmeni.
Masood mora danas raditi pa me došao samo pozdraviti. Ali zato će se Nasir naći sa mnom kroz par sati i pokazati mi grad.
Vraćam se u sobu ne bih li se spremio za izlazak. Razgrćem zavjese i gledam grad. Pogled djelomično nadomješta mnoge nedostatke ovog hotela koji je u samom centru Mazar-e Sharifa. Centar je velika pravilna četvrtasta površina u čijem je središtu svetište Hazrat Alija, najpoznatija (i jedina) građevina vrijedna spomena u ovom gradu, oko svetišta park s malo zelenila, a park s vanjske strane zatvaraju široke avenije omeđene trokatnicama i četverokatnicama bez nekog pravila i reda.
Gledam svetište. Njegove plave kupole naziru se kroz nekakvu sumaglicu koja je ili pijesak i prašina iz pustinje ili ispušni plinovi iz starih automobila. Ili najvjerovatnije mješavina oba sastojka. Na ulici žene u burkama koračaju zajedno uz one bez burke, ali obavezno s maramama na glavama. Ipak je ovo Islamska Republika Afganistan. Muškarci gotovo svi odreda u shalwar kameezu. Već s prozora vidim i dosta prosjaka koji prljavi u dronjcima sjede uz rub ceste. Mladi i stari, žene i djeca. Nema razlike.
Na cesti je sve što še može kretati: od bicikala i zaprežnih kola preko motocikala, trokolica i automobila do velikih SUVova stranaca, vlade, vojske i policije. SUVovi sa sirenama za kojima se nerjetko poteže kako bi se rastjerao promet.
Kada napokon izlazim van, odmah postajem dio kaosa kojeg sam do prije koju minutu promatrao kroz prozor. Gužva je, bučno je, smrad ispušnih plinova je jak, pomiješan sa smradom otvorene kanalizacije. Ali grad živi i Mazar-e Sharif mi je zbog toga odmah više prirastao srcu od raznih uzbekistanskih Disneylandova.
Najgora od svega je prašina koja s vjetrom dolazi iz pustinje. Kao osobu koja nije sklona glavoboljama, iznenađuje me brzopotezna pojava jedne i to poprilično jake. Uz glavobolju, u glavi mi je i nevjerovatan pritisak. Potom i na plućima osjećam kako otežano dišem. Nisam hipohondar, ali zrak je veoma težak. Divim se ovim ljudima koji dan za danom žive u ovoj smjesi smrada i prašine. Jer teško da i sveprisutne kirurške maske i šalovi preko usta i nosa ovih ljudi puno olakšavaju njihovo disanje.
"Od Mazara na sjever do Hairatana je pustinja.", govori mi kasnije Nasir. Znam. Vidio sam ju sinoć. Ali tada mi se nije učinila tako opasnom za ovaj grad. Nasir dodaje: "A onda je tu i Dasht-e Laili, pustinja oko 150 kilometara od Mazara, zapadno od Sheberghana.".
Odmah mi je na spomen Dasht-e Lailija ime se učinilo poznato. I onda sam se sjetio da sam čitao o zločinima koji su se u novijoj povijesti dogodili u toj pustinji. Nakon sovjetskog povlačenja 1989. godine Mazar je uživao relativni mir. Lokalna milicija pod zapovjedništvom uzbečkog generala Dostuma održavala je red dok je u ostatku Afganistana bijesnio građanski rat između različitih frakcija. Mazar-e Sharif je bio liberalna i mirna oaza u krajnje nesigurnom vremenu u koju su se slijevale izbjeglice iz ostatka zemlje. Ali u svibnju 1997. godine, kako su se talibani približavali gradu, Dostuma je izdao jedan od njegovih ljudi. Dostum je pobjegao preko granice u Uzbekistan, a talibani su ušli u grad gdje su dva dana ubijali, pljačkali i rušili uz podršku lokalne Hazara milicije. No, tada su se šijitske Hazare pobunile protiv surovih sunitskih talibana i pokosili ih po Mazaru po ulicama koje talibani nisu dobro poznavali. Otprilike dvije tisuće preživjelih talibana odvedeno je u kontejnerima u Dasht-e Laili u kojima su se mnogi ugušili, a oni koji su preživjeli put do pustinje, odmah su tamo ubijeni i bačeni u bunare. Čak su i oni koji su potražili utočište u svetištu Hazrat Alija izvedeni na silu van i pogubljeni.
Ali sljedeće godine u kolovozu talibani su se vratili. U džipovima su ušli u grad i redom kosili trgovce, žene, starce, djecu, čak i pse i magarce. Potom su krenuli u lov na Hazare, kuću po kuću, ubijajući muškarce ih s tri metka: u glavu, prsa i testise. Izbjeglice koje su bježale iz grada pokošene su paljbom iz talibanskih aviona. I potom su kontejneri ponovno krenuli na put u Dasht-e Laili, ovaj put pod vodstvom talibana, a u kontejnerima su se nalazili Hazare, Tadžici i ostali. Pet dana su mrtva tijela ležala po ulicama Mazar-e Sharifa da su se čak i psi počeli hraniti ljudskim mesom.
Tri godine kasnije, nakon konačnog pada talibana i oslobođenja Mazar-e Sharifa od strane Amerikanaca i tzv. Sjevernog Saveza pod vodstvom onog istog Dostuma, mnogi su uhvaćeni talibani završili u zloglasnom zatvoru Qala-i Jangi. Njih osam tisuća zlostavljano je i držano u nehumanim uvjetima da su talibanski zatvorenici iste 2001. godine digli ustanak. Ustanak je ubrzo ugušen, ali preživjeli su talibani ponovno završili u kontejnerima za Dasht-e Laili. Nepotvrđeni podaci govore da je tada osam tisuća talibanskih zatvorenika skončalo u toj pustinji, podatak kojeg lokalne vlasti nikada nisu željele prihvatiti. Koliko kosti sveukupno pijesak Dasht-e Lailija skriva, ni Bog ne zna.
U zraku je sve više prašine. Vidljivost je sve manja. Pojačava se vjetar. Mene glava sve više nabija. S Nasirom šećem oko svetišta Hazrat Alija, "Groba Plemenitog". Svetište je izgrađeno na temelju legende da je četvrti kalif Ali, rođak i zet Proroka, pokopan ovdje nakon njegova ubojstva 661. godine. Tradicionalno, njegovi sljedbenici u strahu da će mu tijelo biti oskrnavljeno, zavezali su ga za bijelu devu koja je krenula na istok, a tijelo je pokopano ondje gdje je deva pala. Mjesto groba bilo je izgubljeno sve dok u 12. stoljeću četiristo plemenitih Mazar-e Sharifa u snu nije ugledalo Alija koji im je rekao gdje je pokopano njegovo tijelo. Od pamtivijeka je trideset minuta udaljeni Balkh bio najveće središte u ovom dijelu Afganistana. Još u vrijeme Aleksandra Makedonskog Balkh je bio Aleksandrov glavni grad gdje je između ostalog upoznao i svoju ženu, baktrijsku princezu Roksanu, te je u Balkhu naučio svoje podanike običaju prostracije. Zapravo, Mazarci su se dobro sjetili kako bi ovim "snom" smanjili važnost Balkha, a istovremeno povećali onu svoga grada. Ubrzo je veliki seldžučki sultan Sanjar naredio da se ovdje izgradi svetište 1136. godine, ali ono je uništeno od Džingis-kana tako da je današnji kompleks djelo Timurida iz 15. stoljeća i obnove u 19.
Pod od bijelog mramora okružuje zgrade s fasadom od plavih keramičkih pločica, a na krovu plave kupole. Plavo odlično kontrastira bijelom. Žene u burkama i muškarci u shalwar kameezu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu hodaju oko svetišta. I Nasir i ja s njima. Iznad glava nam neprestano lete čuvene bijele golubice Hazrat Alija. Nemoguće ih je izbrojati. Kažu da svaka sedma golubica nosi dušu, a ako crna golubica uleti u hram da će za četrdeset dana postati bijela.
Od prašine i glavobolje bježim s Nasirom u chaikhanu.
"Amerikanac?", pitaju ga prisutni dok sjedimo bosonogi na tapchanu. Pred nama se stavlja čaj i mantu, lokalni specijalitet Mazara - valjušci punjeni mesom i lukom i preliveni kiselim jogurtom. Jogurt me odmah podsjetio na probleme u Bukhari i da ga ne bih trebao konzumirati. Ali moram. Da ne uvrijedim domaćina. Nadam se da neće biti ništa od probavnih smetnji. Valjušci su jako ukusni i slični onima koji se mogu pronaći posvuda po Kini.
"Ne. Kroasja.", odgovaram. Iako znam da rjetko tko u Afganistanu uopće čuo za Hrvatsku. Glavno da nisam Amerikanac.
U razgovoru s Nasirom saznajem da je pisac. Radio je za BBC i Al Jazeeru, ali trenutno piše pjesme i političke osvrte za jedan blog.
"Ljudi ne vole što pišem. Posebice moćnici. Redovito dobivam prijeteće poruke, a jednom su me na ulici napali nožem i šakama. Da nije bilo jednog vojnika koji je priskočio u pomoć, vjerovatno bi me ubili.", pokazuje mi svoje ožiljke: "Kada sam se napokon oporavio, dogodila mi se prometna nesreća. Ostao sam bez auta, bez laptopa i fotoaparata. Nekako mi se čini da to nije bilo slučajno.".
Pokušavam otkriti o čemu to točno piše da ga toliko napadaju, ali on ne otkriva. Vidim da je u strahu, iako ga šalama i smijehom pokušava prikriti.
"Pita Afganistanac gdje mu je prijatelj. Odgovaraju mu 'Na zahodu!'. A gdje je zahod? U pakistanskoj ambasadi.", priča mi trenutni vic.
Iz razgovora vidim da je protivnik prejake uloge religije u narodu i vlasti što u Afganistanu u kojem su talibani još uvijek itekako prisutni nije mala i bezopasna stvar. To u kombinaciji govora protiv sadašnjeg političkog stanja i korupcije zasigurno mu je pribavilo mnogo protivnika.
"Masood radi u osiguranju američke ambasade. I njemu redovito talibani šalju sms poruke.", nadovezuje se.
U tom trenutku oglasio se mobitel. Nasirovo lice iznenada je poprimilo turoban izraz. Pokazuje mi poruku. Poruka je arapskom. Ništa ne razumijem. Nasir mi prevodi:
"Što radiš sa strancem? Pazi se! Pratimo te!"
Jesam li ja upravo postao meta?! Nasir me požuruje da obujem cipele i da se vratim u hotel. Hodamo ulicama dok Nasir redovito pogledava iza sebe. I u meni stvara osjećaj nelagode.
Uto zazvoni telefon. Nasir se nekime izmjenjuje par riječi. Okreće se prema meni:
"Don't worry. Na telefonu je bio moj prijatelj. On je poslao poruku kako bi se našalio s nama. Želi se naći s nama."
Meni nije bilo do šale.
Ispred južnog ulaza u Hazrat Ali čeka nas Qais, devetnaestogodišnjak odjeven u traperice i majicu dugih rukava i sa slušalicama na ušima. Čudno je vidjeti nekoga, a da nije u tradicionalnoj afganskoj odjeći. Ispričava se na poruci, ali kaže da nas je vidio ranije i da nije mogao odoljeti pa je poslao sms s nepoznatog broja. Bit će da je to moderni afganistanski humor. Šaleći se s talibanima očito tako razbijaju napetosti i bježe od stvarnosti. Izmjenjujemo još par riječ kada ja zbog jako puno, sada već itekako nesnosne prašine u zraku, odlučujem kapitulirati i vratiti se u hotel. Pozdravljam se s Qaisom i Nasirom.
U osam i trideset navečer zvoni mobitel. Na liniji je Masood. Provjerava da li je sve u redu. Pitam ga usput za sutra za autobus za Kabul.
"No problem. Cesta je sigurna. Danas je išao jedan moj prijatelj. Trebalo mu je petnaest sati.", kaže mi.
"U vodiču piše osam do devet.", govorim mu.
"To je bilo nekada. Sada je petnaest. Možda čak i šesnaest..."
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:39 sati.