Ispod mene ubrzano teče smeđa Amu Darja. Njen početak je u carstvu snijega i leda visokog Pamira u Tadžikistanu, odakle kreće na svoj dugi put prema zapadu. Na dijelovima predstavlja prirodnu granicu između Tadžikistana i Afganistana, Uzbekistana i Afganistana, Uzbekistana i Turkmenistana i nakon 2400 kilometara završava svoj put u pustinji, a ne više u Aralskom jezeru, zahvaljujući kanalima kojima je voda Amu Darje preusmjerena na polja pamuka.
Između uzbekistanskog Termeza i afganistanskog Hairatana Amu Darja je gotovo kilometar široka. Godine 1982. Sovjeti su ovdje sagradili ironično nazvan 'Most prijateljstva' radi lakše opskrbe svojih trupa u Afganistanu. Petnaest godina kasnije most je zatvoren kada su talibani zauzeli Mazar-e Sharif i ponovno otvoren nakon američke invazije na Afganistan 2001. godine, ovaj put kako bi Amerikanci lakše opskrbljivali svoje trupe u Afganistanu. Metalni "Most prijateljstva" ima dvije boje: uzbekistanska polovica je bijela i krcata kamerama, dok je afganistanska siva i kamere tu naglo prestaju. To iskorištavam kako bih poskrivečki okinuo par brzih fotki. Sredinom mosta željeznička je pruga. Ali nema vlakova između Uzbekistana i Afganistana. Možda jednog dana.
Pješačenju preko mosta kao da nema kraja. Sunce je već opasno nisko na horizontu i ovo se polako pretvara u borbu s vremenom. Sve mi se više čini da neću stići za dana do Mazar-e Sharifa. Površina Amu Darje ili starog grčkog Oxusa presijava se na suncu. Preko ove rijeke u Afganistan prešao je Aleksandar Makedonski, puno kasnije Džingis-kan, u prosincu 1979. godine sovjetski tenkovi su umarširali u ovu nesretnu zemlju, a deset godina kasnije preko rijeke i ovog mosta posljednji sovjetski vojnik napustio je afgansku zemlju.
Polako se približavam afganistanskoj obali Amu Darje. Za razliku od uzbekistanske koja je pod bodljikavom žicom i minskim poljem, afganistanska strana je prepuna kontejnera i silosa. Neočekivano.
Na kraju mosta ispod velikih fotografija Hamida Karzaija, trenutnog predsjednika Afganistana, i Ahmada Shaha Massouda, narodnog borca protiv talibana kojeg su ovi ubili 2001. godine, a koji danas uživa status božanstva u ovoj zemlji, na nekoliko jezika velikim slovima stoji "Welcome to Afghanistan!".
Hodam prema jedinoj velikoj građevini s ove strane mosta. Ispred nje nekoliko vojnika posjednutih na stolice pokazuju mi da uđem. Prostorije su još praznije od onih na uzbekistanskoj strani. Čitava građevina djeluje poput neke davno napuštene i napola devastirane škole. Slijedim jednog od vojnika u, što se čini, jedinu prostoriju s namještajem u čitavoj zgradi. Nije to Bog zna kakav namještaj - stol i stolica. Nema telefona, nema kompjutora. Ali zato je bilježnica tu. I sada afganistanski vojnik prepisuje moje podatke u svoju bilježnicu no već minutu kasnije udara pečat u putovnicu i pokazuje mi da sam gotov. Mogu ući u Afganistan.
Probijam se van kroz bodljikavu žicu i barikade od limenih bačvi natrpane pijeskom. Puno je vojske. Pancirke. Duge cijevi. Jedan od vojnika na barikadama na engleskom interesira se odakle sam. Ni on ne vjeruje da sam turist. Iskorištavam priliku da dobijem informacije o trenutnoj sigurnosti. Kaže da ne bih trebao imati problema na potezu Mazar-Kabul. Već je više od mjesec dana mirno. Ali da nipošto ne idem prema Kandaharu, Jalalabadu i Ghaznom. Zahvaljujem mu na korisnim informacijama, a on me još za kraj upućuje gdje da potražim prijevoz za Mazar-e Sharif. Colin Thubron je u "Shadow of the Silk Road" 2007. godine napisao sljedeće:
"Hairatan seemed a village of refugees. In the days of the Soviet occupation it had been a busy border crossing. Now leftover tin and wood were cobbled into makeshift dwellings, where patriarchs in loose-flowing trousers and careless turbans were striding through rubble."
Danas, pet godina kasnije, izbjeglice su napustile Hairatan i ponovno izgleda kao zaposleno pogranično mjesto. Svi oni kontejneri, kamioni i silosi dajj tu sliku. Improvizirane nastambe koje spominje Thubron zamijenile su zidanice, neke čak i više od prizemnica i vidljivo je da se gradi. Dok dvjestotinjak metara hodam ravno cestom prema mjestu gdje mi je dobri vojnik rekao da se nalaze taxiji do Mazara, pokraj mene prolaze žene u indigo plavim burkama, muškarci u tradicionalnom shalwar kameezu, odjeći sastavljenoj od dugih pidžamastih hlača i vrlo duge košulje. Mnogi od njih s dugim bradama. Ali nekako ne osjećam strah da je netko od njih brat Osame bin Ladena. Čini se da je i škola upravo završila jer se mnoštvu na ulici pridružuju kolone djevojčica i dječaka. Svi odreda ljubazno pozdravljaju. Normalni život se vratio u Hairatan.
Očekivao sam veliki kulturni šok, ali Afganistan je na kraju daleko od onog prvotnog šoka kojeg je svojevremeno stvorila Indija.
Pronalazim ubrzo gomilu parkiranih automobila. Zaključujem da je to stajalište share taxija. I u pravu sam. Nisam se ni snašao, moja torba je već u prtljažniku, a ja se s troje bradatih Afganistanaca vozim za pet dolara, kako je rekao vojnik, prema Mazar-e Sharifu.
Hairatan je od Mazara udaljen malo manje od 85 kilometara ili sat i pol vožnje. Odlična, novoasfaltirana cesta vodi preko pustinje. S lijeve i desne strane ceste pješčane dine. Pijesak kao da želi progutati cestu. Vjetar je sve jači i diže pijesak. Kako napredujemo kroz pustinju, vidljivost je sve manja. Sunce samo što nije zašlo. Već se crveni zapadno nebo i očito je da sam izgubio bitku i da ću u Mazar doći po mraku. Preda mnom uzdižu se visoke planine. Automobil grabi prema njima jer tamo negdje je Mazar-e Sharif, najveće središte sjevernog Afganistana.
Na ulazu u grad lokalna milicija na kontrolnom punktu provjerava svako vozilo. Od mene traže putovnicu, bacaju letimičan pogled i puštaju nas dalje. Afganistan je oduvijek bio igralište lokalnih moćnika, što je još više došlo do izražaja nakon pada talibanskog režima. Atta Muhammad Nur je trenutni guverner ove provincije i Bog i batina afganistanskog sjevera. Ova lokalna milicija nema veze sa središnjom državom. To je milicija koju je postavio Atta radi sigurnosti. I kažu da zahvaljujući njima u Mazar-e Sharifu nema samoubilačkih napada.
Sunce je već zašlo i ostalo je malčice danjeg svijetla kada dolazim u centar Mazara i hotel Bharat. Ovaj grad, kao uostalom i čitavi Afganistan, oskudijeva smještajnim jedinicama. Hotel Bharat je najbolja opcija u Mazaru. No, prva soba je udobna, ali preskupa za osamdeset dolara. Druga je rupčaga za trideset. Tražim popust. Stari recepcioner ne popušta iako je hotel poluprazan. Izlazim van na mrak u potragu za nekim drugim hotelom. Puno je svijeta na ulicama jer tek je šest sati. Mnogi me pozdravljaju. A svi širom razgoračenih očiju gledaju u mene jer stranac je ovdje vrlo rijetka pojava. Jedino ne vidim oči onih žena pod burkama.
"Sorry. Full.", kažu mi u prvom hotelu.
"Full.", kažu mi u drugom.
Ni treća nije sreća. Čisto sumnjam da su svi puni. Ili nemaju dozvolu da prime stranca ili jednostavno ne žele imati nikakva posla sa strancem. Ne preostaje mi drugo nego se vratiti u Bharat. Ne znam kako, ali uspijevam iskamčiti bolju sobu za trideset dolara. Odnos cijene i kvalitete je užasan, ali nemam izbora. I prvi put od dolaska u središnju Aziju odlučujem spavati u vreći za spavanje...
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:40 sati.