Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nalicje

Marketing

Dobar dan

Nije to rečenica kojom sam pozdravila nekog prijatelja ili poznanika. To je ocjena današnjeg dana. Dana u kojem sam uspjela napraviti i ono planirano, a i neplanirano. U biti sve što se zahtijevalo od mene. Za samu sebe i promišljanja nisam izvojila niti pet minuta. Stiglo je veče, dan se završava, dragog čujem tek za sat vremena jer naporno radi. Ja sam do sada imala instrukcije iz matematike. Pomaže mi internet jer su cjeline jako dobro obrađene u posebnim video uradcima. Često se služim internetom pri učenju. Nećake učim englesku gramatiku na raznim online site-ovima, a i sama sam pokušala naučiti programirati. Nije mi baš išlo jer sam previše umorna. Posao, instrukcije i bogat društveni život me zasad okupiraju. Pazim da se dovoljno krećem, odmaram što više i nastojim svoje neke fiks ideje odmah izbiti iz glave. Jedan od takvih problema je prebacivanje novaca s računa na račun putem interneta. Ne vjerujem da su novci prebačeni, tj. bojim se da će nestati dok ih ne vidim na drugom računu. U pogledu primitka novaca sam inače vrlo skeptična. Vjerujem da je nešto plaćeno tek kad vidim novčiće na računu i ni trenutka prije. Iako se od samih početaka služim internet bankarstvom i nikada se nije desilo da se novac zagubio ja jednostavno moram provjeriti račun. Ta opsesija ili točnije paranoja je jača od mene. Da se bar radi o nekim velikim iznosima. Ne u pitanju je nešto malo, ali ja sam užasno osjetljiva po tom pitanju.

Možda sam u mnogočemu zakazala. Nemam prijateljica. Nisam osnovala obitelj. No nikada pa ni u najcrnjim danima nisam izgubila financijsku neovisnost. Imam i ja minus na tekućem, kredit za auto, ali svoje financijske obveze oduvijek sam samostalno ispunjavala osim što kad sam prvi puta bila bolesna šest mjeseci otplaćivala dugove po karticama koji su samo stizali jer prije prve psihoze nisam imala mjere. Istina je da je i mama platila za moj nezavršeni magisterij (pet tisuća eura), ali tješim se da je isto toliko novaca poklonila bratu za svadbu. Od tada sam otplatila dva i pol auta, nekoliko računala. Ljutujem isključivo o svom trošku bez obzira bila u vezi ili ne. Moji prijatelji plate jednom, ja platim drugi puta. Odjeću, obuću, parfeme, kremice i sve sitnice financiram sama. Frizure također. U stvari nikada, ama baš nikada nisam dobila ništa bez nekog posebnog povoda. Dragi se isprsi za godišnjicu, rođendan i Božić, ali za te dane i ja njega darujem. Najveći mi je gušt potrošiti na nećake, na obitelj, na kuću. Kako stan dijelim s majkom uređenje našeg stana i namještaja smo podijelile popola. A kupile smo sve novo. Moj dragi se šokira kad ja stol u dnevnom boravku čistim s posebnim sredstvom, ali to je dizajnerski stol od trešnjinog drveta i ja ga namjeram imati dok sam živa. Inače to kućenje mi je bilo jedno od najljepših doba. Nije bilo ove deprimirajuće krize i novčići puno lakše pristizali. Kupile smo sve. Kuhinju sa svim aparatima. Kompletan dnevni boravak. Moja soba je napravljena po ideji iz moje glave i po mjeri. I tu je prometno. Evo danas se tu učio hrvatski, pa je mama kartala belu online. Zatim se učila matematika. Opet online. Gledala Čačićeva ostavka. Moju sobu svi vole jer ima neki tajni život i sve je u njoj svijetlo. Moja mačka Fleka spava svaki dan isključivo u mojoj sobi i na mom krevetu. Naravno kad me nema, a ponekad i kad me ima.

Inače okružena sam ljudima, životinjama. Imam dosta obveza. Ne zato što ih moram imati već zato šro ih želim imati. A ustala sam u pola sedam i nisam stala sve do sada. Uobičajen normalan život. Da i to je moguće s šizom ili s nekoliko psihoza iza mene. Možda je razlog što se ja ne predajem. Što nema izgubljene situacije ili dana. I najgori, a i oni najbolju dođu pa odu. I opet dođe novi dan. A svaki dan je nova šansa. I za šizu, a i za za mene bez šize.

Ispunila sam obećano. Danas je blo napisan. Tipkamo se do sutra..



Post je objavljen 14.11.2012. u 18:56 sati.