Godine 1868. buharski emir stavio je područje svoje vlasti pod protektorat carske Rusije. Malo kasnije, 1911. godine, Rusi su posljednjem emiru Alim Khanu, kako bi ga izvukli iz Arke, udaljili od centra grada i sigurno ga smjestili na kulturno i strateški ničiju zemlju na rubu grada, izgradili novu palaču. Sitorai Makhi Khosa ili znano kao Emirova ljetna palača je mjesto gdje je posljednji emir provodio više vremena nego u Arci. U svom vlaku posjećivao je balove i bankete u Zimskoj palači u St Peterburgu ili svoju daču na krimskoj obali. Njegov sin čitao je Dostojevskog i pokušao je pomiriti razlike između četverogodišnje vojnog obrazovanja u St Peterburgu i srednjovjekovne teologije koja se učila u buharskim medresama. Palača je spoj zapadne i istočne arhitekture. Dijelom izgleda kao mala kopija palača iz carskog St Peterburga, a dijelom kao istočnjačka palača sa svim svojim tradicionalnim dekoracijama. Obojeno staklo, keramika, štukature - palača djeluje šareno i zaigrano. Zidovi koji se ljušte vraćaju svakog posjetitelja u surovu sadašnjost, sadašnjost kojoj nedostaje novca. Emirova ljetna palača je pokušaj premošćivanja dva svijeta i simbol emirata uhvaćenog između dva vremena.
Natrag prema centru marshrutka je puna ljudi. Puno više nego što bi ih trebalo biti. Veoma je topao dan. Temperatura se danas podigla na nevjerovatnih 24 Celzijaca. Za ovo doba godine za Bukharu ovo je ekstremna temperatura. U marshrutki, čak i uz otvoreni jedan prozor, nema puno zraka. Sunce je upržilo lim. Na pola puta do centra prometni policajac pokazuje vozaču da se zaustavi. Prije nego li se policajac uopće približio marshrutki, otvaraju se vrata i šest-sedam putnika odmah izlazi van. Vozač iz pretinca uzima dokumente i par tisuća soma i odlazi do policajca. Minutu dvije kasnije vraća se s dokumentima, ali bez onih par novčanica tisućica. Marshrutka nastavlja i par desetaka metara niže zaustavlja se ne bi li ponovno pokupila šest-sedam izbačenih putnika.
U gradu kroz uske, vijugave i neasfaltirane uličice starog grada pokušavam pronaći jednu građevinu koju malo turista posjećuje jer je sakrivena i kao takva ne upada odmah u oči. Chor Minor ili u prijevodu 'Četiri minareta' izgrađen je tek početkom 19. stoljeća i iako se zove 'Četiri minareta', četiri tornja nisu minareti jer građevina nije ni džamija ni medresa. Zapravo ju je bogati trgovac Khalif Niyazkul izgradio kao ulaznu kapiju u medresu koja nije sačuvana. Sa svoja četiri tornja i plavim kupolama na njihovim vrhovima, Chor Minor izgleda poput okrenute stolice. Malenih je dimenzija, No građevina je savršene simetrije, kakve sam dosad vidio samo u indijskom Taj Mahalu, i njene obline već iz daljine oduševljavaju. Da sam ja BBC-jev Dan Cruickshank ubrojio bih 'Četiri minareta' u jedan od remekdjela svjetske arhitekture. Zaista to zaslužuje i svatko tko dođe u Bukharu ne bi trebao propustiti Chor Minor.
U hotelu razgovaram s recepcionerom koji je ujedno i turistički vodič za američke grupe pa savršeno govori engleski. I kao takav odlična mi je prilika da ga pitam da mi objasni nešto što me kopka još od mog prvog uzbekistanskog dana u Taškentu:
"Zašto su na cestama Uzbekistana samo Chevrolet i Daewoo automobili?!"
"Haha, zato jer druge ne možemo priuštiti!", odgovara mi.
"Pa onda kupe Chevrolet Captivu ili Spark?", nije mi jasno jer nije riječ o jeftinim automobilima: "Ima puno jeftinijih marka vozila."
"Ne i u Uzbekistanu.", kaže i dodaje: "Kada je Uzbekistan dobio nezavisnost, Daewoo je ovdje otvorio tvornicu za sklapanje automobila. Prije tri godine tvornica je bankrotirala i Daewoo je kupljen od GM-a koji je u istim tvornicama počeo proizvoditi Chevrolete. Za vladu je to odličan posao. Privukli su strana ulaganja, zaposlili ljude, sastavili automobile, ali onda je te automobile trebalo prodati. Naravno da je tu interes države najveći jer od prodaje ona bi ubrala popriličnu svotu novca. A bez prodaje nema novca. I onda je Karimov odlučio monopolizirati tržište i uveo porez od 160% na kupnju bilo kojeg drugog vozila osim Chevroleta. Time je učinio ostale marke nekonkurentnima na tržištu, a kako ljudi ovdje nemaju novca, prisilio je da se kupuju samo Daewoo i Chevrolet vozila. Na uzbekistanskim cestama mogu se vidjeti kamioni krcati vozilima drugih marki, ali za njih Uzbekistanci nemaju novca. Oni su samo u tranzitu prema Kazahstanu."
"Ali imaju novca za Captivu?", opet mi nije jasno: "Vidim puno Captiva na cestama, a Captiva nije jeftina. Odakle Uzbekistancima novac za ovaj automobil?".
"Gledaj to ovako. Svi koji voze te skupe automobile rade u inozemstvu, uglavnom u Rusiji. Ljeti za sezone su ovdje, a onda u studenom, čim sezona završi, pakiraju kofere i napuštaju Uzbekistan kako bi radili vani. U proljeće se s punim koferima novca vraćaju kući i prvo što naprave je kupnja novog auomobila."
Zaista su malene razlike između Hrvatske i dalekog Uzbekistana!
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:45 sati.