"Ne kucaj mi više na vrata, ja s tobom ne želim ljubovati još dugo. Odlazi, molim te"..molila sam i preklinjala Bliskost poput djeteta koje tjera noćnu moru moleći svoju majku da joj da onaj zadnji poljubac. No ona nije odustajala smatrajući me vjerojatno dobrim materijalom za svoju manifestaciju.
I dok su zamjenice vodile svoju borbu , želeći na mene ostaviti što bolji dojam, impresionirati me svim mogućim sredstvima , zavesti me bespovratno i zauvijek, ja sam pokušavala rastjerati urok koji započinje "onim riječima". Ja ih možda mogu napisati ali izgovaranje istih obično rezultira potresom mjerljivim gornjim Richterovim jedinicama.
Ja sam dugo tražila i kirurški precizno u najvećoj sterilnosti svoga uma, odstranjivala mjesto gdje stanuje bliskost. Bježala sam od nje poput djevojčice koja bježi od zaljubljenog dječaka koji joj je , čupajući joj spletene pletenice nespretno želio pokazati da mu se sviđa. I najčešće sam uspijevala naivno misleći da sam odstranila ljubav koja bi me mogla opet slomiti.
Postoji urok na "volim te" koji mi je vjerojatno bacio onaj koji je u vremenu svog novootkrivenog boga palio mnoge svijeće koje su prijeteći požarom gorjele do dugo u noć. Dok sam u strahu da se ne zapali mjesto koje sam tada smatrala domom ili nedaj Bože moje kćeri molila za prestanak njegovog ludila, on je govorio da sam siva, što sam smatrala najvećom uvredom na svijetu. Jer siva nije boja, ona ne može biti riječ, stih, čežnja, .Govorio je i da oko mene lete demoni koje je vjerojatno slao on uz desetke upaljenih tamnih svijeća, zazivajući "svoje demone", bacajući spelove i moleći neke čudne molitve. Nije izgorila kuća ali smo u vrlo kratkom vremenu izgorjeli mi. Požar najvećih razmjera odnio je u prah sve što je postojalo mnoge godine. Ostali su jedino parovi smeđih i plavih očiju kao jedini materijalni dokaz da smo"mi" ikada bili mi. I puno pepela u zraku.
Disati u jednini nisam zavoljela tako lako, ali kada sam nakon dugo vremena samozavedena sobom uplela "ja" u kosu , bježala sam trčećim korakom od "mi".
I izbjegavala sam izgovaranje onih riječi poput najveće kletve koja kada se izgovori ruši sve pred sobom. I kada bih nekako naslućivala da mi se žele približiti, prevariti me, sustići, preskočiti da ih ne otkrijem, ja bi ih tjerala svim mogućim rječitim oružjem. I dobivala bih sve moguće govorne mane, vraćala bih se u djetinjstvo zamuckujući, miješajući slogove, prevrćući glasove. Ali postojala je ta rječita glad da ih ponovno naučim, usudim se, pokleknem pred njima...Ali opasnost se činila prevelika, potres se činio prejak.
I nisam potpuno sigurna kojim sredstvima se liječe takve govorne mane ali neki ljudi se pojave koji kao da ih posjeduju. I ja znam da ću vjerojatno još dosta dugo vremena vježbati one riječi od pet i dva slova ali znam i da ih onaj koji ih zaslužuje može čuti u mojoj tišini. I znam da s njim moja borba sa zamjenicama prestaje to biti.
Jer nakon dugo vremena mogu disati kao ja u množini.
I znam da sam uroke koji su klečeći molili milost ubila svim svojim ispisanim riječima. Svojom slobodom, slobodnim padovima ,brisanjem pogrešnosti s percepcije nekog pogleda koji me gleda i znam da nimalo ne vidi sivo.
Dok sam za neke stvari potrošila sve moguće riječi, neke riječi koje sam kirurški precizno odstranila moram ponovno naučiti. I poput učenika prvog razreda, slovkajući i pokušavajući ispočetka, trudeći se iz petnih žila, ja znam da će doći vrijeme kada ću i ja ponosno i predano, uvjerljivo i naiskrenije moći reći one kratke riječi od pet i dva slova.
Post je objavljen 12.11.2012. u 16:21 sati.