Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sitnice-za-zivot

Marketing

Iz krajnosti u krajnost...

Kako je moguće da mi je u isto vrijeme sve super i sve loše?

Super je činjenica da smo uspjele pobjeći iz trule atmosfere u koju smo zapale u Vk i doći na Jelsu. Našla sam posao na Hvaru bez da imam dana radnog iskustva (ne računajući posao u American donutu). Posao uključuje smještaj, hranu i piće. Ona nije dobila posao jer nije dovoljno fufasta za rad u xy kafiću, ali i bolje da nije. Nisam čula niti jednu lijepu riječ o gazdi i po pričama bi kod njega bila u minusu, jer kada govori da radnica kod njega slobodno uzima piće i kave ne napomene da joj se to na kraju mjeseca odbije od plače. Onaj dogovoreni smještaj se također odbija od plaće. Srećom moj gazda ju je prihvatio kao da je njegova radnica. Drug A je otišao u Zg u nadi da će tamo naći posao do sezone tako da je sada ona upala u kuhinju. Znači sve savršeno. Uz to sve uspjela sam se skompati sa super ljudima preko kojih sam se u ovih 2 i pol mjeseca povezala sa svima koji nešto znače u Jelsi. To znači da sam do sada u fušu brala grožđe, radila u vinariji, trenutno sam u maslinama, a sutra ako bude kiše idemo raditi u proizvodnju pašte od maslina. Od tih pet poslova u ova 2 i pol mjeseca dobila sam za sada tek 400 kuna! I to samo zahvaljujući činjenici da čovjek kod kojeg smo u maslinama plaća odmah. Od grožđa, vina i stalnog posla nisam vidjela niti kune. Znam da će mi sve to biti plaćeno, u to nema sumnje. Posla nema, dnevno imamo prometa jedva sto kuna, i sve razumijem. I gazdine dugove i prioritete i ne očekujem da mi odmah plati punu plaću, ali bilo bi lijepo da mi je za svo ovo vrijeme dao barem nešto. Od mizerne bakše kupujemo potrepštine za kuću. I sve je to izdrživo.
E sad, najveći problem je hladnoća. Kuća je stara ko Biblija. Vlaga se uvukla u zidove i smrad je nesnosan. Veš se suši danima tako da bez obzira što je tek skinut sa štrika smrdi po ustajalom. Van ga ne možemo iznositi jer smo po cijele dane ili u fušu ili u pizzeriji. U sobi također imamo dva trošna prozora koja se ne mogu dobro zatvoriti pa je i propuh veliki problem. Činjenica da u kući samo spavamo i tuširamo se bi bila super da u pizzeriji nije isti problem. Nemamo nikakvo grijanje. Gazda hoda u kroksicama bez čarapa i u kratkim rukavima. Njemu nije hladno pa ga je briga za nas. Uz dvoje čarape i patike meni su noge ledene. Uskoro ćemo obje pasti u krevet sa temperaturom i u groznici.
Zbog toga se trudimo biti u krevetu dokle god možemo. Što nam otvara problem ironije. Točnije kada god dođemo u pizzeriju dočekaju nas ironični komentari o našem "ranom buđenju". Radno vrijeme nam je od 18h do 2h. Tih 2 sata se uvijek produži na barem 3. Dok dođemo doma, otuširamo se i zaspemo bude 4 u najbolju ruku. Oko 6 ujutro gazda se budi i ne trudi se biti tih prilikom dozivanja svog mačka. Treba mi pola sata da opet zaspem... Oko 3 smo u pizzeriji u nadi da ćemo u miru popiti kavu, ali unatoč činjenici da radimo od 18 h to nam nikada ne polazi za rukom. Uvijek je tu dvoje stalnih ljudi. I super su mi, ali sve ima svoje granice. Ja ne mogu svaki dan gledati iste face i slušati stalno iste komentare i priče. Lagano pucam po šavovima i jedva čekam toplije vrijeme.

Mama hvala ti na laptopu, ne znam što bi da još ni to nemam. :*

Blogerice imala si pravo. Sad je malo lakše. :)

I malo fotkica za kraj da popravimo lošu energiju.





moj djelokrug







ovo mora da je neki znak :)



Post je objavljen 11.11.2012. u 18:30 sati.