Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan, Turkmenistan, Kirgistan, Afganistan - niti jedan od ovih 'Stanova' nije postojao do kraja 19. stoljeća. Ova područja bila su razdijeljena na dominije uvijek ratobornih klanova koji su međusobno tukli u namjeri da svaki sebi prigrabi što veću moć i što više zemlje. No, onda je početkom 18. stoljeća carska Rusija počela pokazivati interes za prostor središnje Azije i to je bio odlučujući faktor za formiranje budućnosti ovog prostora. Godine 1717. do Petra Velikog došao je glas o velikim količinama zlata u porječju rijeke Oxus (današnje Amu Darje). Petru je zlato itekako trebalo u jeku njegove modernizacije ruske države. I poslao je ekspediciju u Khivu koja je odmah bila uništena do posljednjeg čovjeka. Ubrzo se Rusima ukazala mala, ali itekako vrijedna prilika kao ulaznica u prostor središnje Azije. Mongolski Oiroti opetovano su napadali Kazake pa su ruski generali kazačkim kanovima ponudili zaštitu. Do sredine 19. stoljeća njihove zemlje bile su pod ruskom vlašću. Ostatak središnje Azije bio je podijeljen između tri kanata uvijek međusobno u ratu: Bukharu, Khivu i Kokand. To je bilo vrijeme tzv. Velike Igre kada su se i Britanci uključili u igru ne bi li zaštitili Indiju, 'dragulj u kruni Britanskog Carstva', od sverastuće ruske moći. Prostor središnje Azije bio je preplavljen ruskim i britanskim špijunima. Šezdesetih godina 19. stoljeća Rusi, pod izlikom da žele osloboditi ruske robove i uopće stati na kraj unosnoj trgovini robljem srednjoazijskih kanata, ponovno šalju vojsku. Godine 1865. u ruske ruke pada Taškent. Godine 1867. ruski general Konstantin Kaufmann dolazi kao prvi guverner ruskog Turkestana, 'zemlje Turaka', kako se prostor počeo sada nazivati. Godine 1868. pao je Samarkand, a Bukhara je postala ruski protektorat. Pet godina kasnije pala je u ruske ruke i Khiva. Potom par godina kasnije i Kokand te područja današnjeg Turkmenistana. S dolaskom komunizma prostor ruske središnje Azije 1920. godine pretvoren je u Sovjetsku Republiku Turkestan, a 1924. Staljin je razdijelio Turkestan u četiri republike unutar Sovjetskog Saveza - Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan.
Beznadno, granice su pokušale pratiti etničku stvarnost pa i danas, gotovo devedeset godina kasnije, teritoriji ovdašnjih republika imaju neobične oblike, a tu prednjači Uzbekistan koji ima i nekoliko enklava unutar kirgiskog teritorija do kojih da stigneš iz primjerice Taškenta trebaš proći nekoliko granica. Ceste i željezničke pruge po središnjoj Aziji gradili su Rusi, bilo u carsko vrijeme ili u ono sovjetsko. No, tada ovdje nisu postojale granice i ceste i pruge gradile su se na temelju geografskih i ekonomskih mogućnosti. Jednom kada su se formirale ovdje granice, s raspadom Sovjetskog Saveza, te iste ceste i željezničke pruge počele su "cik-cakati" po teritorijima novostvorenih nezavisnih republika. Tako na primjer željeznička pruga između Urgencha i Bukhare u Uzbekistanu je donedavno išla preko Turkmenistana, jedne od najzatvorenijih zemalja na svijetu za koju je uvijek potrebna viza. U mom slučaju, i cesta i željeznička pruga između Biškeka i Taškenta vodi preko Kazahstana, iako Kirgistan i Uzbekistan dijele ne tako kratku granicu. I opet je tu problem kazahstanske vize. Nakon toliko viza za ovo putovanje, nisam imao više snage (a ni mjesta u putovnici) za još jednu. I tako sam, nažalost, odlučio letjeti između Biškeka i Taškenta.
Kada je avion napokon dotaknuo pistu taškentskog aerodroma, veliki se aplauz prolomio kabinom. Olakšanje. Napokon smo stigli. Kroz prozorčić aviona promatram aerodromsku zgradu koja je još jedna neugledna komunistička grdosija. Pogled me istovremeno bježi i na parkirane avione Uzbekistan Airwaysa koji izgledaju poput starog željeza. Nešto me steglo u prsima. Sutra trebam letjeti s njima. Hoće li to biti još jedno iskustvo za pamćenje?
Srednjoazijske republike nisu nikada zapravo tražile nezavisnost od Sovjetskog Saveza. Niti promjenu režima. Njima su nezavisnost i kapitalizam nametnuti od strane pribaltičkih republika koje su se 1991. godine odlučile osamostaliti i tako pokrenule domino efekt rušenja velikog Sovjetskog Carstva. I uslijed te neočekivane nezavisnosti i kapitalizma niti jedna od njih nije se snašla. U Tadžikistanu je izbio građanski rati koji je dobrim dijelom 90-tih pustošio zemljom. U Kazahstanu, Uzbekistanu, Kirgistanu i Turkmenistanu uslijedile su diktature koje se nisu nimalo razlikovale od one prijašnje, samo što sada nalozi nisu dolazili iz Moskve, nego iz novih glavnih gradova novostvorenih država. U Uzbekistanu veliki komunist Karimov preko noći odrekao se komunizma, postavio svoju desnu ruku na Kuran i proglasio nezavisnu Republiku Uzbekistan. A institucije i birokracija bivše države samo su preslikane na novu.
Uzbekistan je i danas, dvadeset godina od nezavisnosti, osobno igralište Islama Karimova. Čvrstom rukom upravlja državom, s lakoćom uništava političke protivnike, cenzurira, i gospodari životom svojih podanika, od onih najjadnijih do najbogatijih. Tajna policija još uvijek postoji u Uzbekistanu. Paranoja diktature također. Dobiti vizu za Uzbekistan je malo kompliciraniji proces. Svatko za dolazak u ovu zemlju potrebuje vizu, a da bi se ona dobila, potrebno je pribaviti pozivno pismo od neke organizacije u Uzbekistanu. Danas postoji u zemlji nekoliko turističkih agencija koje riskiraju prodavajući pozivna pisma strancima, iako ti stranci nakon ulaska u zemlju najčešće neće putovati s njima, već će napraviti svoje nove planove. To pismo agencija pozivatelj mora poslati uzbečkom Ministarstvu unutarnjih poslova koji provjerava osobu koja se poziva i naposljetku odbija ili odobrava i, u slučaju odobrenja, stavlja svoj pečat i potpis i posebni registarski broj na pismo. Proces traje tjedan do dva, a možda i više ako je riječ o sumnjivoj osobi. Strani novinari pozivno pismo i vizu mogu uglavnom zaboraviti.
Na pozivnom pismu točno stoji dan kada se mora ući u zemlju, kao i točno mjesto ulaska, te dan izlaska iz zemlje. U strahu od kontrarežimske djelatnosti sve je unaprijed strogo određeno. I podaci iz pozivnog pisma samo se prepišu na vizu, koju je uz posjedovanje pozivnog pisma potom vrlo lako dobiti.
Na aerodromu u Taškentu svaka se putovnica i viza detaljno provjerava u kompjuteru. Bilo da je riječ o uzbečkim državljanima ili o strancima. Red pred imigracijskim šalterom je povelik, iako kontinuirano radi čak pet službenika. Kada napokon nakon sat vremena čekanja prolazim imigraciju, na vlastito iznenađenje bez ijednog pitanja, kupim prtljagu i "bacam" se na carinu gdje se nastavlja paranojska trakavica. Valja ispuniti dva identična formulara na koje se moraju upisati svi vlastiti podaci te, najvažniji od svih, s koliko se novca ulazi u zemlju. Obavezno se mora nisati iznos do lipe jer u protivnom, ako krenu brojati, što je ruku na srce malo vjerovatno, imaju dozvolu konfiskacije viška novca i naplate kazne. Naravno, formular je na ruskom. Pokušavam dobiti onaj na engleskom, ali bezuspješno. Naposljetkom uspijevam zahaklati aerodromskog službenika koji ispunjava formular u moje ime, a uz malo podmazivanja njega i carine prebacuje me i preko carinskog reda gdje bih u suprotnom izgubio još sat vremena. Promatram tužna lica običnih smrtnika koji u zemlji paranoje, birokracije i korupcije nastavljaju čekati u redu za carinu.
Put taksijem do centra otkriva Taškent kakav nisam očekivao. Široke avenije omeđene drvoredima. Na avenijama moderni automobili i gotovo potpuna odsutnost Lada, toliko viđenih u Kirgistanu. Ovdje kraljuje Chevrolet. Gotovo svaki automobil je Chevrolet i to novije proizvodnje. Captiva je očito statusni simbol. Ovakva automobilska uniformiranost ne viđa se često. Ako razmislim, jedino je u toj mjeri prisutna u Albaniji gdje se voze Mercedesi. Uz Chevroleta gura se Daewoo. I tu sve staje. Ostalih maraka gotovo da i nema.
Elegantni ljudi hodaju osvjetljenim ulicama i Taškent, grad svijetlosti, ne može biti različitiji od Biškeka, grada tame.
"Čeinđ mani?", pita me taksist.
Znao sam da će mi kad tad netko ponuditi da mi promijeni novac. Službeni tečaj je 1960 uzbekistanskih somova za jedan dolar, ali u zemlji u kojoj je WC papir vrijedniji od vlastite valute i u kojoj lokalci legalnim putem ne mogu doći do stane valute, crno tržište cvijeta. I na njemu jedan dolar postiže vrijednost od čak 2650 soma! I to je ovdje sasvim normalna stvar i nitko, pa čak ni država, ne zamara se postojanjem crnog tržišta.
Klimam glavom. Očekivao sam da će me taksist odvesti u neku mračnu, sporednu ulicu gdje će iz mraka izaći čovjek podzemlja s kalkulatorom i novčanicama u rukama. Umjesto njega, taksist ubrzo zaustavlja taxi uz rub kolnika, diže ručnu, otvara bunker i vraća se natrag u auto. U krilo mi baca tri svežnja novčanica. Za sto američkih dolara dobivam 230 novčanica od po tisuću uzbekistanskih somova. Tisuću somova ili oko dvije kune najveća je novčanica u ovoj zemlji. Suvišno je spominjati da novac u ovoj zemlji ne ide u novčanik, već u ručne torbice i ruksake. A na odmet ne bi bio ni nosač novca.
Hotel Uzbekistan tipična je sovjetska majstorija od sedamnaest katova, s dugačkim hodnicima, koja se uzdiže iznad glavnog gradskog trga Amur Timur. I renoviran teško da može pobjeći od svoje sovjetske prošlosti. No, za šezdeset dolara po sobi odlična je vrijednost.
Izlazim odmah van. Nakon cijelog dana zatvoren na aerodromu u Almatyju biti opet unutra jedna je od posljednjih stvari koja mi sada treba. U osam navečer grad je prilično prazan. Malo je automobila na avenijama. Šačica ljudi šeće iako je ugodnih desetak stupnjeva. Sve je čisto i sređeno i osvijetljeno. Zgrade su obnovljene. Taškent je mješavina arhitekture carske Rusije, Sovjetskog Saveza i nezavisnog Uzbekistana gdje se te tri arhitekture savršeno nadopunjuju. Uz staru palaču Romanova, rođaka ruskih careva, gura se blok Senata, a svih njih nadglasavaju nove stakleno-mramorno-kamene građevine knjižnica, galerija, muzeja, simpozijskih dvorana i vladinih institucija. Rezultat petrodolara vidljiv je na svakom koraku. Iako je Uzbekistan šesti proizvođač pamuka na svijetu i deveti proizvođac zlata, mineralno bogatstvo je ono što donosi razvoj zemlje u posljednje vrijeme. Uzbekistan leži na ogromnim količinama nafte i plina, te uranija, srebra, bakra, cinka i žive. Taškent sasvim sigurno ima mogućnosti da postane novi Dubai središnje Azije.
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:51 sati.